U Parizu rijetko pada snijeg, ali kad se to dogodi onda smo svi presretni. Naročito je zgodno naći se u nekom parku jer se tu snijeg dulje zadržava, ostaje bijel i čist.
Pored grudanja, sanjkanja, skijanja, klizanja i plazanja na ledu, jedna od zimskih radosti je pravljenje snješka. Za sve prethodno nabrojane sportske aktivnosti potrebna je oprema, makar i minimalna, pripreme, uzimanje lekcija, učlanjivanje u kakav klub i slično. Jedino je pravljenje snješka bijelića potpuno besplatno, ne zahtijeva novčana ulaganja ili posebno umijeće. Možda bi tu par excellence demokratsku i neprofitnu aktivnost mogli usporediti s pravljenjem pješčanih zamkova koje takodjer ne zahtijeva nikakvo znanje niti vještinu, a gdje je materijal, kao i snijeg, besplatan i na raspolaganju svima.
Fond riječi i izraza odredjenog jezika takodjer je besplatan, dostupan svima, bili bogati, siromašni ili srednja klasa. Svako od nas na usmeni i pismeni način, svakodnevno eksploatira to bogatstvo, jedni njenu minimalnu količinu, neki malo više, a neki puno. Pjesnici i pisci koji naravno predstavljaju zanemarujući mali broj stanovništva ulažu puno energije, pokušavaju, a ponekad i uspijevaju napraviti od jezičkog materijala solidne pjesme ili prozna djela. Kvalitet književnog djela ne zavisi od bogatstva i širine leksičkog fonda, nego više od rasporeda i montaže riječi, rečenica, poglavlja u cjelinu. Mallarmé predlaže jednu zanimljivu metaforu o pjesmi složenoj od riječi kao o posudi punoj dragog kamenja. Dijamanti, biseri, rubini i ostalo drago kamenje su riječi čija značenja, boje, zvuci se ogledaju, međusobno utječu jedan na drugi, u stalnoj su interakciji, a zbir svih tih odraza i refleksa je pjesma, mikrosvijet s posebnom klimom, krajolicima i zakonima igre.
Za razliku od njih, snjegovići i pješčani zamkovi su po definiciji jednostavne efemerne konstrukcije čiji životni vijek zavisi od temperature zraka, jačine plime ali i od raspoloženja djece i odraslih pomagača, graditelja ili posmatrača. Kao što je zabavno napraviti snješka, rulati ispred sebe grudu snijega, gledati kako postaje sve veća i veća, tako je takodjer zabavno gadjati grudama tek napravljenog snjegovića, skakati i gaziti po njemu nogama, a onda kasnije, ili naredni dan napraviti drugog još ljepšeg. Isto to vrijedi i za pješčani zamak.
Mnogo manje zabavno je pak napisati pjesmu ili prozni sastav, a onda namjerno stisnuti na tipku del ili suppr ! Ali prilično je šik i zgodno zafrljačiti u kamin rukopis od dvjesta strana, posmatrati kako ga plameni jezici proždiru i pretvaraju u hrpicu pepela, naravno pod uvjetom da postoji jedna ili više njegovih verzija negdje u računaru ili u nekoj online škatulji.
Ipak, ma koliko nam izgledali simpatični, maštoviti, estetski uspjeli i dirljivi svi snjegovići, pješčani zamci, poetski i prozni sastavi svijeta, i jedne i druge i treće i četvrte, sve baš sve, odlikuje ... prolaznost.
Sretna Nova Godina !
