Zdenac

Evo mog prijevoda Zdenca pjesme-basne koju je Victor Hugo napisao u izgnanstvu na otoku Jersey. Nalazi se u čuvenoj zbirci Razmišljanja (Contemplations) u kojoj je sabrano 158 pjesama napisanih izmedju 1830  i 1855 godine. 

Osim pohvale mudrosti životinja i kritike gluposti homo sapiens-a ova pjesma sugerira da postoje dvije vrste živih bića: one koje privlači materijalizam, i oni čiji je ideal duhovnost, ali da i jedna i druga vrsta može koegzistirati u miru. 

Ja sam tako shvatila ovu pjesmu, ali postoje i druga tumačenja.

ZDENAC

Lav živio blizu zdenca; orao

Također žeđ je tu gasio

Desi se da dva junaka, kraljevi obojica

Jednog dana kraj zdenca sretnu se -

Tako katkad Bog sudbinu odredi -

Tu gdje palme zelenilom mame

Putnike nenamjernike 

Nakon upoznavanja dvojica bitku zadjenu 

I na koncu i jedan i drugi poginu

Dok su posljednji dah izdisali

Orao lebdeći iznad njihovih glava 

Reče im sjajni: " Svijet vam 

Premalenim bješe. Eto, sad ste samo sjene.

O, prinčevi! Vaše kosti do jučer mlade pune života

Postat će sutra bjelutci bezlični 

Pomiješani s kamenjem na putu

Praznoglavci ! Čemu teški rat borba gorka dvoboj

Osveta besmislena?

Ugledajte se na mene orla 

Opkoljen samoćom

Živim u miru s lavom

Obojica žeđ tolimo na istom izvoru

Kraljevi smo i jedan i drugi

Eto njemu šuma, planina, ravan

Ja za sebe imam nebesa !

Evo i originala:

LA SOURCE 

Un lion habitait près d'une source ; un aigle

Y venait boire aussi.

Or, deux héros, un jour, deux rois - souvent Dieu règle

La destinée ainsi -

Vinrent à cette source où des palmiers attirent

Le passant hasardeux,

Et, s'étant reconnus, ces hommes se battirent

Et tombèrent tous deux.

L'aigle, comme ils mouraient, vint planer sur leurs têtes,

Et leur dit, rayonnant :

- Vous trouviez l'univers trop petit, et vous n'êtes

Qu'une ombre maintenant !

Ô princes ! et vos os, hier pleins de jeunesse,

Ne seront plus demain

Que des cailloux mêlés, sans qu'on les reconnaisse,

Aux pierres du chemin !

Insensés ! à quoi bon cette guerre âpre et rude,

Le duel, ce talion ?...

Je vis en paix, moi l'aigle, en cette solitude,

Avec lui, le lion.

Nous venons tous deux boire à la même fontaine,

Rois dans les mêmes lieux ;

Je lui laisse le bois, la montagne et la plaine,

Et je garde les cieux.

Victor Hugo (Contemplations, 1856) 

Kad ja pođoh na Bembašu ...

Zašto, trista mu mrkvica, u pjesmi «Kad ja pođoh na Bembašu» mladić vodi bijelo janje sa sobom? Zašto se nije tamo uputio s buketom ruža ili lala, s kiticom jasmina, zumbula, s korpom šljiva, jabuka ili džanarika ? Zašto nije sa sobom poveo psa, zeca ili pticu u kavezu? Zašto nije stavio u džep bisernu ogrlicu ili prsten za poklon dragoj? Mada to nije nigdje spomenuto, očigledno nije pošao na Bembašu s namjerom da se okupa na ondašnjem kupalištu, niti da sluša žubor slapova Miljacke …

Janje je simbol nevinosti, čistote, bjeline, naivnosti, pitomosti, umiljatosti, nježnosti, stidljivosti, ali takođe i nemoći, slabosti. Najčešći pridjev uz janje je žrtveno. Janjad se jednom godišnje kolju u sve tri monoteističke vjere uz slične rituale, objašnjenja i opravdanja, sa izuzecima nekih vjera i vjerovanja čiji su sljedbenici vegetarijanci ili vegani. U kršćanstvu janje je jedan od simbola za Isusa s objašnjenjem da se on svojevoljno žrtvovao i preuzeo na sebe grijehe čovjeka. U čuvenoj basni Vuk i Janje, ma koliko se janje pravda, podastire sve dokaze da ni u kom slučaju nije krivo, ono na kraju nastrada. Pobjeđuju i odlučuju jaki i moćni, zakon džungle. Tako je to.

Ipak ne zvuči mi prihvatljivim odgovor da je mladić poveo janje sa sobom da bi ga na Bembaši okrenuo na ražnju (to je bilo objašnjenje mog brata kojeg sam skajpom pitala šta misli o tome). Mladić se uputio na Bembašu sam, a nema smisla okretati janjca na ražnju kad si sam. Osim toga vjerovatno ga ne vodi kao psa na vezici, s omčom oko vrata, nego ga po svoj prilici nosi u naručju. Na tu me sliku navodi ponavljanje u prvoj strofi da je poveo janje sa sobom. U mojoj režiji video-spota te pjesme ja ga bar tako zamišljam.

Da li janje govori o mladiću, opisuje njegov karakter? Da li se on možda identificira s janjetom ? Što se tiče njegove drage, ona svakako nije oličenje skromnosti, gleda ga s visoka, s demirli pendžera šaljući mu tako poruku da nije zainteresirana za njegovo udvaranje, a možda i ekscentričnost (Vidi ga, došo mi s janjetom!), ili pak samo glumeći da je sav taj cirkus s s janjetom nimalo ne zanima. Njena igra slušaocu pjesme prilično je providna, ali mladić se obeshrabruje, ne ide na Bembašu naredni dan, ni sam, ni s janjetom. Ne insistira, ne pokazuje ustrajnost, upornost, snagu volje. Iz lijenosti, nemara ? Moguće je da je zbog svih osobina koje se obično povezuje s janjetom (ali i s bosanskim mentalitetom!) razlog tome zašto njegova draga nema strpljenja s njim, pa se tako brzo udaje za drugog.

A možda ima i pravo !

Bosiok !

Nedavno se  Sidran zgrozio kad je u tekstu jednog mladog bosanskog autora spazio izraz "bosiok" namjesto "bosiljak" pa je pravo napao nepismenjaka. Nakon par dana pokajao se zbog žestine prijekora koje je uputio mladom piscu pa ga je viteški zamolio za izvinjenje. Prepao se naime da mladića ne obeshrabri na tegobnom putu ka književnoj karijeri već dovoljno posijanoj trnjem i preprekama od strane nezainteresirane i indiferentne publika. Zaključio pjesnik, velikodušno se pomirio s time da je familijarni izraz 'bosiok' sasvim prihvatljiv. Na koncu konaca, zašto se neizbježni začin za paradajz-mozarella salatu, čuvena aromaticna mirođija koja daje savršen ukus spagetima, ne bi mogla zvati i "bosiok" ?

Bosiok dakle samo je jedan od brojnih primjera pretumbavanja  sufiksa '-lac' i '-ljac' u '-oc'. Nerijetko se u narodnom jeziku može čuti  'tužioc', 'posjetioc', 'čitaoc', 'slušaoc', 'prevodioc'. Konfuziju i navođenje na grešku u jednini izazivaju množine tih riječi.

Osobno smatram da je tzv. familijarna verzija ovih imenica na -oc zgodna jer je kraća, a i za uho ne zvuči loše.   Za dokaz nisu nikome neobični, niti čudnovati sljedeći izrazi i množine: taoci, žaoke, prevodioci, itd.  Svjedoče, bar po mom skromnom mišljenju, da je skraćena, ekonomična forma koja se završava sa  -oc, sasvim prihvatljiva.

Što se tiče slušalaca i slušalica tj. osoba ženskog roda koje slušaju, a ne onih koje stavljamo na, ili u uši,  dobra parada za tu jezičku nedoumicu pronadjena  je u zapadnoj varijanti jezika, tj. slušatelj(ica), čitatelj (-ica), prevoditelj (-ica), itd itd.

Pitam se postoji li negdje kod nas - a ako da - gdje se nalazi, kako funkcionira, ko je financira  specifična ustanova, think tank ili autoritet čija misija je validacija ovog ili onog oblika riječi,  raznovrsnih tuđica, pozajmica, kovanica, razumljivih i pristupačnih običnom smrtniku s četiri, ili osam razreda osnovne, a osobito prilagođavanje, pretvorba i stvaranje termina iz područja znanosti, novih informatičkih, nestvarnih tehnologija i noviteta. 

Da li je to dio posla akademika i da li u Akademiji nauka i umjetnosti postoji neka soba ili kancelarija gdje sjede jezikoslovci-zanatlije-kovači-stvaraoci-alhemičari novih izraza, kombiniraju i eksperimentiraju s njima  osluškujući nove svjetske jezičke trendove, brane duh i integritet BCS-a tj. Bosnian-Croatian-Serbian koji je kod međunarodnih institucija zvanično ime za BuCkuriS-jezik trenutno u upotrebi diljem balkanske Atlantide ...

Ajaks

Evo šta saznajem jutros otvarajući fejsbuk: sinoć, dok je prala suđe, mojoj pajtašici Anastaziji iz Melburna štrcnuo u oko mlaz tekućine za pranje sudova. Pravo joj se oko zacrvenilo, užasno je peklo. Uh! Pravo kriza, pogotovo što je baš k'o za inat, te iste večeri, imala prvi ozbiljni sastanak s novim udvaračem. Iskrsla je velika dilema: Da li je trebalo sa okrvavljenim okom ići na sastanak i tako se u lošem svjetlu prikazati potencijalnom dečku? Staviti gusarski povez na zacrvenjelo oko, eventualno glumiti tajanstvenu djevojku s puno mašte koja se voli prerušavati? Otkazati sastanak? Sitnica, beznačajna bagatela, može uticati na tok i razvoj budućih događaja, promijeniti do dna nečiji život. Sve se na koncu ipak dobro završilo. Nakon što je Anastazija s hladnom vodom dobro isprala ranjeno oko, stavila par kapi smirujućeg kolira, oko ju je manje peklo, bilo manje crveno.
Pitanje proizvodžačima deterdženata: "Kog vraga stavljate u te tekućine za pranje suđa? Zašto nam iritirate kožu, pikate oči,  izazivate crvenilo i tjerate na plač?

Ova anekdota potsjetila me na doživljaj od prije petnaestak godina.

Rano sarajevsko jutro, maglovito i friško. Na terasi kafane u podnožju sarajevske katedrale stariji gospodin pušio je lulu i ispijao s ćeifom prvu jutarnju kafu. Njegov pas sjedio je na pločniku zureći netremice u svog prijatelja i gospodara, pomno prateći svaki  njegov pokret.

Moja kćerka koja je tad bila vrlo mala - u onoj dobi kad djeca ne znaju za strah niti raspoznaju ko je "stranac", a ko ne - uputila se ka njihovom stolu.

«Kako se zove vaš pas? zapitala je gospodina. Ona stojeći, a pas u pozi trokuta, bili su otprilike iste visine. Gospodin ju je trenutak studirao, onda otpuhnuo dim daleko od nje i odgovorio: 

- Ajaks.
A onda, neznatno ljutitim glasom dodao je : «Grčki junak, a ne deterdžent!
Zatim, malo mirnije, ali s neznatnim tračkom umora u glasu izjavio je kako je Ajaks poznat po svom viteškom karakteru i ferpleju. Obraćajući se ovaj put, čini mi se, više meni, nastavio je objašnjavati i dokazivati Ajaksovo junaštvo.


«U jednoj prilici u dvoboju s trojancem Hektorom, nakon neriješene borba, borci se razilaze svako na svoju stranu, ali prije sljedeće runde, razmjenjuju poklone. (Vrhunac elegancije i plemenitosti !) Drugom prilikom, nakon Ahilove pogibije, Ajaks izaziva na dvoboj Odiseja. Razlog borbe bio je kome će pripasti Ahilovo oružje. Lukavi Odisej prevarom zarobljava Ahilovo oružje, a Ajaks, razočaran, izvršava samoubistvo natičući se na vlastiti mač. Iz zemlje natopljene njegovom krvlju niče cvijet zumbul na čijim listovima ugravirano je slovo A.»

Dan kasnije, u goraždanskom Interex-u, kupujući namirnice i kućne potrepštine, naletile smo na Ajaksa, to jest sredstvo za čišćenje sudopera, umivaonika i kada. Napokon  shvatih razlog ljutnje starog gospodina koji je tako lijepo znao pripovijedati o junaku čije ime je dao svom psu.

Nedavno, u vijestima o BH na francuskom jeziku čitam o protestima tuzlanskih radnika zaposlenih u firmi za prozvodnju deterdženata. Među njima vjerovatno je i Ajaks. Radnici već mjesecima nisu dobili plaće, a rade u privatiziranoj firmi otkupljenoj za jedan pišljivi kaem od strane nekakvog perfidnog Odiseja. Pitam se da li se neki od tuzlanskih radnika ili radnica zanima za grčku mitologiju, da li će se jednog dana pobuniti imajući u vidu Ajaksovo junaštvo!

Atlantide

Htjele-nehtjele, osobe koje su rođene na teritoriju bivše Juge prije 1991 godine, potiču iz svojevrsne Atlantide. Odakle si: «Sa Atlantide ! Koji je tvoj maternji jezik : atlantski ! I čiča- miča-gotova-priča. Ali, kad tvoj sugovornik sazna da si iz Bivše Juge, smjesta si podvrgnut(a) unakrsnom ispitavanju: Da li si Siv, Smeđ Ljubičast, Šućmurast ili Narandžast? Kojim jezikom u stvari pričaš? Koje si vjere?

Zamorno, obeshrabrujuće, gubljenje vremena, energije i živaca.

Bila ona otok, kontinent, država, grad, zemlja, raj, čistilište ili pakao, Atlantidi ili bivšoj Jugi nema materijalnog traga, osim u našoj psihi, virtualno, na par papira, u literaturi - uglavnom znanstvenoj fantastici (Jules Verne), filmovima (Disney!), u pričama i predanjima.

Bezbroj je teorija o mogućoj lokaciji Atlantide. Spominje se otok Santorini, Kanarski otoci, Uskršnji otoci. Osobito mi se sviđa ova posljednja lokacija jer neobjašnjivi, tajanstveni monumentalni kipovi fino pašu s Atlantidom. Moguće je da u budućnosti, za par milenija, monumentalni spomenici poput onog na Sutjesci ili na Kozari posvećeni ofanzivama iz Drugog Svjetskog rata i gdje su nas vodili na izlete s školom, buduće generacije ljudskog roda smatraju također neobjašnjivim i misterioznim.

Ponekad se za Atlantidu navodi Gibraltar, Sjeverno More, Meksički Zaljev, Južni Pol, sutereni ispod pustinje Sahare, ili dno mora.  Također, bezbroj je hipoteza o razlozima njenog nestanka, ili iščeznuća.  Neki vjeruju da ju je nakon vulkanske erupcije progutala vatra, onda je srušio zemljotres, pa potopio džinovski val. Scenario ovaj, usput rečeno, potsjeća na Fukušimu. Neki opet misle da ju je zatrpao pijesak, ugušio led ili bog sam zna šta, ali svakako, uzrok je prirodna katastrofa. (Za Bivšu Jugu kaže se da se raspala, k'o bespara. Nekad, malo elegantnije, da je eksplodirala). Juga je rasturena ljudskom rukom, priroda tu nema nikakve veze, nemoguće ju je optužiti. Rezultat ipak, sličan je.

Evo nekoliko informacija o Atlantidi koje nam je ostavio slavni grčki filosof :

Sastavljena je od deset kraljevina. Vladar njen je Atlas i njegovih devetorica braće, a poslije njih redaju se njihovi nasljednici. Svaka od kraljevina ima svoj sopstveni glavni grad (ovo me potsjeća na nešto). Atlantida bogata je prirodnim bogatstvima, medju ostalim rudom oričalk (bog sami zna šta je to, neka vrsta gipsa možda?! Platon jeste maštovit), ali mora uvoziti mnoge proizvode. Uspostavila je brojne poslovne veze i suradnju sa susjedima. Religija Atlantide usredotočena je na Posejdona, oca kraljevskih dinastija (i ovo me na nešto potsjeća) a uključivala je godišnje žrtvovanje jednog bika kojeg je trebalo uloviti, a onda zaklati na oltaru koji je ličio na neku veliku štafetu …

Platon spominje Atlantidu u par svojih tekstova, opisuje njen glavni grad-luku, palače, zakone. Neki vjeruju da je on sve to izmislio, drugi da je ona stvarno postojala. Neki smatraju da je Platon napravio neku vrstu sinteze predanja i svojih vlastitih političko-filosofskih ideja. Jedni misle da je napisao neku vrstu predviđanja, prognoze za budućnost Atene.

Atlantida koja je sudeći prema Platonu postojala prije nekih tri milenija, nestala je u roku od dvadeset četiri sati, tj. za dan i za noć. Malo dulje, ali ne puno više - relativno gledajući - trajao je raspad Bivše Juge. Zabavno je to što geografi, geolozi i znanstvenici uopće, predstavnici takozvanih egzaktnih nauka, vjeruju u Atlantidino postojanje mnogo više nego historičari, filolozi i filosofi!  

ZLATAN !

U svojoj autobiografiji pod naslovom Ja sam Zlatan koju sam kupila prije par godina na jednoj od goraždanskih trafika, nogometaš nas uvjerava da mu za njegov stil igre treba Sloboda sa velikim slovom s, puno prostora, da on najbolje igra kad je ljut i bijesan. Usput rečeno, fino je što se knjige, osim u knjižarama, mogu naći i u kioscima. Izvrsna ideja, kao i ta da se javne telefonske govornice pretvore u svakom pristupne javne biblioteke (bez upisivanja, dosadnih formalnosti, rokova vraćanja, kazni i sličnog), a gdje se mogu naći polovne knjige. Sigurna sam da se mojoj dragoj prijaljeci Ameli iz Ljubljane koja obožava koncept kioska i, nadam se, još razmišlja o brojnim njegovim potencijalima, sve ovo jako dopada.

Ali, vratimo se našem nogometnom kralju, istočnjačkom šogunu ili, možda je najbolje reći caru trenutno nazvanim Paklenski Zlatan na naslovnim stranama sportskih časopisa. Uh! Ne smijemo ga zapostavljati jer će se opasno naljutiti, napasti nas. Mada u stvari, kad bolje razmislim, ne bi bilo loše kad bi na večerašnjoj utakmici izmedju Pariz Sen Žermen i Barse, Zlatan bio beskrajno ljut, ljut k'o troglavi zmaj koji bljuje vatru po terenu, plašeći Mesija i ostale katalonce, sam dadne bar tri gola, osigura par prilika za gol, dadne nekoliko dobrih lopti, Kataniju, Veratiju ili bilo kom drugom suigraču. Jer o čemu je pravo riječ, šta nas silno muči i brine? PSG nalazi se trenutno u nezavidnoj situaciji, u tijesnom smo škripcu. Izgubili smo prošle sedmice 3 : 1 protiv barcelonjana koji su igrali s takvom uvredljivom ležernošću i mirom - ja bar tako pretpostavljam – između ostalog i zato jer Zlatan nije bio prisutan na tom meču. Kažnjen zbog nediscipline, uvreda protiv sudijskog tima, verbalnog pljuvanja po francuskom narodu, tradicijama, vrijednostima i ne znam više šta mu još nije prišilo Vrhovno Kazneno Vijeće za Neposlušne i Neukrotive sportiste. Tačno je da je Zlatan nedavno svašta lajao u svlačionici nakon ne znam više koje utakmice, da su to sve potajno snimili mikrofoni i skrivene televizijske kamere ... ali treba imati minimum tolerancije za našeg futbalskog mađioničara i nemilosrdnog davača golova ! Povrh svega neke sudijske odluke o Zlatanovom izbacivanju iz igre su potpuno neosnovane, naprimjer, ona kad je nedavno izbačen na samom početku utakmice protiv Čelsija. Zar Zlatan nema pravo istresti svoju ljutnju i bijes, izraziti nezadovoljstvo, frustracije, gorčinu i neslaganje s povremenim nelogičnim i apsurdnim suđenjem i odlukama???

I, ne zaboravimo ono najvažnije, a to je da Zlatan dobro igra kad je ljut. Neka večeras bude LJUT, BIJESAN, ŽESTOK, BURAN, NEOBUZDAN, NAGAO, PLAHOVIT, PROVOKATOR, NEZADOVOLJNIK, SAMOVOLJNIK, REBEL jer navijače Pariz Sen Žermena više od svega zanima da PSG večeras pobijedi protiv katalonjana !

Povezano : Nogometni klub Azot 

DADA IS EVERYWHERE

Budala ima svugdje. Mogu se sresti na desnoj, kao i na lijevoj obali Sene. One žive i vrte se po svim arondismanima, u svim četvrtima. Devedesetih godina prošlog stoljeća iskusila sam to na vlastitoj koži. U svakoj prilici, idući ili vraćajući se s posla, obilazeći nepoznate kvartove grada, u šetnji s psom, nosila sam uza se vlastiti propagandni materijal. Bio je sićušnih dimenzija, otprilike veličine samoljepljivih naljepnica s nekadašnjih VHS ili malih crnih kaseta, s naslovom filma ili albuma. Te rukom napravljene naljepnice lijepila sam, skoro mahinalno, po zidovima prolaza, po hodnicima podzemne željeznice, po staklu autobusnih stajališta, po klupama, po drveću, gdje god bih stigla. Davala sam tako samoj sebi oduška, ne vjerujući da će privući ičiju pažnji ili da će ih bilo ko, bilo kad, spaziti u obilju i šarenilu plakata, reklama i oglasa. 

Na jednom broju mojih naljepnica stajalo je Goražde, na nekim je pisalo Sarajevo. Namjesto slova o nacrtala sam bila crvenim flomasterom malo srce. Evo kako je to izgledalo:

Gražde

Sarajev

U periodu od 1992 do 1995 godine, imena ta dva grada mogla su se često, skoro svakodnevno, čuti na vijestima, ili pročitati u novinama. Jednog jutra pošla sam baciti prazne flaše u kontejner za staklo. Pokraj okruglog otvora gdje se ubacuju flaše, na zelenoj plastici, otprilike u visini pogleda, stajala je naljepnica Sarajev koju sam prethodne večeri bila zalijepila. Neko je očigledno probao skinuti naljepnicu, ali budući je bila premala, ili ta osoba bila previše iznervirana, tanki papir nije se dao lako odlijepiti. Nepoznata osoba je s nekoliko bijesnih crta prekrižila ime grada i dodala sljedeću poruku : «Jebem ti majku muslimansku»

Moj propagandni materijal očigledno nije ostao neprimijećen.