Bosiok !

Nedavno se  Sidran zgrozio kad je u tekstu jednog mladog bosanskog autora spazio izraz "bosiok" namjesto "bosiljak" pa je pravo napao nepismenjaka. Nakon par dana pokajao se zbog žestine prijekora koje je uputio mladom piscu pa ga je viteški zamolio za izvinjenje. Prepao se naime da mladića ne obeshrabri na tegobnom putu ka književnoj karijeri već dovoljno posijanoj trnjem i preprekama od strane nezainteresirane i indiferentne publika. Zaključio pjesnik, velikodušno se pomirio s time da je familijarni izraz 'bosiok' sasvim prihvatljiv. Na koncu konaca, zašto se neizbježni začin za paradajz-mozarella salatu, čuvena aromaticna mirođija koja daje savršen ukus spagetima, ne bi mogla zvati i "bosiok" ?

Bosiok dakle samo je jedan od brojnih primjera pretumbavanja  sufiksa '-lac' i '-ljac' u '-oc'. Nerijetko se u narodnom jeziku može čuti  'tužioc', 'posjetioc', 'čitaoc', 'slušaoc', 'prevodioc'. Konfuziju i navođenje na grešku u jednini izazivaju množine tih riječi.

Osobno smatram da je tzv. familijarna verzija ovih imenica na -oc zgodna jer je kraća, a i za uho ne zvuči loše.   Za dokaz nisu nikome neobični, niti čudnovati sljedeći izrazi i množine: taoci, žaoke, prevodioci, itd.  Svjedoče, bar po mom skromnom mišljenju, da je skraćena, ekonomična forma koja se završava sa  -oc, sasvim prihvatljiva.

Što se tiče slušalaca i slušalica tj. osoba ženskog roda koje slušaju, a ne onih koje stavljamo na, ili u uši,  dobra parada za tu jezičku nedoumicu pronadjena  je u zapadnoj varijanti jezika, tj. slušatelj(ica), čitatelj (-ica), prevoditelj (-ica), itd itd.

Pitam se postoji li negdje kod nas - a ako da - gdje se nalazi, kako funkcionira, ko je financira  specifična ustanova, think tank ili autoritet čija misija je validacija ovog ili onog oblika riječi,  raznovrsnih tuđica, pozajmica, kovanica, razumljivih i pristupačnih običnom smrtniku s četiri, ili osam razreda osnovne, a osobito prilagođavanje, pretvorba i stvaranje termina iz područja znanosti, novih informatičkih, nestvarnih tehnologija i noviteta. 

Da li je to dio posla akademika i da li u Akademiji nauka i umjetnosti postoji neka soba ili kancelarija gdje sjede jezikoslovci-zanatlije-kovači-stvaraoci-alhemičari novih izraza, kombiniraju i eksperimentiraju s njima  osluškujući nove svjetske jezičke trendove, brane duh i integritet BCS-a tj. Bosnian-Croatian-Serbian koji je kod međunarodnih institucija zvanično ime za BuCkuriS-jezik trenutno u upotrebi diljem balkanske Atlantide ...

Ajaks

Evo šta saznajem jutros otvarajući fejsbuk: sinoć, dok je prala suđe, mojoj pajtašici Anastaziji iz Melburna štrcnuo u oko mlaz tekućine za pranje sudova. Pravo joj se oko zacrvenilo, užasno je peklo. Uh! Pravo kriza, pogotovo što je baš k'o za inat, te iste večeri, imala prvi ozbiljni sastanak s novim udvaračem. Iskrsla je velika dilema: Da li je trebalo sa okrvavljenim okom ići na sastanak i tako se u lošem svjetlu prikazati potencijalnom dečku? Staviti gusarski povez na zacrvenjelo oko, eventualno glumiti tajanstvenu djevojku s puno mašte koja se voli prerušavati? Otkazati sastanak? Sitnica, beznačajna bagatela, može uticati na tok i razvoj budućih događaja, promijeniti do dna nečiji život. Sve se na koncu ipak dobro završilo. Nakon što je Anastazija s hladnom vodom dobro isprala ranjeno oko, stavila par kapi smirujućeg kolira, oko ju je manje peklo, bilo manje crveno.
Pitanje proizvodžačima deterdženata: "Kog vraga stavljate u te tekućine za pranje suđa? Zašto nam iritirate kožu, pikate oči,  izazivate crvenilo i tjerate na plač?

Ova anekdota potsjetila me na doživljaj od prije petnaestak godina.

Rano sarajevsko jutro, maglovito i friško. Na terasi kafane u podnožju sarajevske katedrale stariji gospodin pušio je lulu i ispijao s ćeifom prvu jutarnju kafu. Njegov pas sjedio je na pločniku zureći netremice u svog prijatelja i gospodara, pomno prateći svaki  njegov pokret.

Moja kćerka koja je tad bila vrlo mala - u onoj dobi kad djeca ne znaju za strah niti raspoznaju ko je "stranac", a ko ne - uputila se ka njihovom stolu.

«Kako se zove vaš pas? zapitala je gospodina. Ona stojeći, a pas u pozi trokuta, bili su otprilike iste visine. Gospodin ju je trenutak studirao, onda otpuhnuo dim daleko od nje i odgovorio: 

- Ajaks.
A onda, neznatno ljutitim glasom dodao je : «Grčki junak, a ne deterdžent!
Zatim, malo mirnije, ali s neznatnim tračkom umora u glasu izjavio je kako je Ajaks poznat po svom viteškom karakteru i ferpleju. Obraćajući se ovaj put, čini mi se, više meni, nastavio je objašnjavati i dokazivati Ajaksovo junaštvo.


«U jednoj prilici u dvoboju s trojancem Hektorom, nakon neriješene borba, borci se razilaze svako na svoju stranu, ali prije sljedeće runde, razmjenjuju poklone. (Vrhunac elegancije i plemenitosti !) Drugom prilikom, nakon Ahilove pogibije, Ajaks izaziva na dvoboj Odiseja. Razlog borbe bio je kome će pripasti Ahilovo oružje. Lukavi Odisej prevarom zarobljava Ahilovo oružje, a Ajaks, razočaran, izvršava samoubistvo natičući se na vlastiti mač. Iz zemlje natopljene njegovom krvlju niče cvijet zumbul na čijim listovima ugravirano je slovo A.»

Dan kasnije, u goraždanskom Interex-u, kupujući namirnice i kućne potrepštine, naletile smo na Ajaksa, to jest sredstvo za čišćenje sudopera, umivaonika i kada. Napokon  shvatih razlog ljutnje starog gospodina koji je tako lijepo znao pripovijedati o junaku čije ime je dao svom psu.

Nedavno, u vijestima o BH na francuskom jeziku čitam o protestima tuzlanskih radnika zaposlenih u firmi za prozvodnju deterdženata. Među njima vjerovatno je i Ajaks. Radnici već mjesecima nisu dobili plaće, a rade u privatiziranoj firmi otkupljenoj za jedan pišljivi kaem od strane nekakvog perfidnog Odiseja. Pitam se da li se neki od tuzlanskih radnika ili radnica zanima za grčku mitologiju, da li će se jednog dana pobuniti imajući u vidu Ajaksovo junaštvo!