Drage moje Gorazdanke, dragi Gorazdani,
Dugo sam oklijevala sta izabrati za moj prvi napis u Gorazdanskom Listu.
 |
| Hubjeri, poplavljeni plastenici (Foto : Adisa Hubjer) |
Sto se mojih bretonskih prijatelja tice i mene tice, probat cemo pomoci. Upravo organiziramo nesto, o tome cu vam javiti kad bude sta konkretnog.
Za Glas Gorazda dugo je pisao sportske izvjestaje i druge clanke Ahmed Posvandzic.
Mislila sam napisati nesto o Parku Princeva kao jednu vrstu hommage mom dragom dajdzi Ahmu. Dugujem jedno malo objasnjenje. Stvarno volim sve sportove, ukljucujuci i one koji nam izgledaju ‘glupo’ tipa golf, kriket, bejzbol, ali sam vise nego alergicna na nogomet, posebno ovaj nas francuski gdje vlada lova i tzv. zvijezda-sistem. Tako ispade da ovog puta nece biti nista o Parku Princeva niti o ‘novom’ stadionu na Saint Denis. Ipak obecavam u sljedecim javljanjima i sportske prikaze, mozda o ragbiju, tenisu ili macevanju.
Moj drugi upit je bio da li vam nesto napisati o Parizu, ‘naj’ gradu na svijetu ?
Pravo da kazem, nemam volje biti turisticki vodic niti pjevati hvalospjeve Ajfelovom Tornju, Trijumfalnoj Kapiji, Montmartre-u ili Montparnasse-u ! Dovoljno je da utipkate te pojmove u Google i dobit cete hrpu informacija, fotografija, filmova, dojmova, reklama i ponuda. Ako imate malo para dodjite u Pariz, snimajte i slikajte do mile volje, uzivo steknite vlastite utiske, prijatne i neprijatne, pa ih onda postavite na internet neka ih i drugi vide.
Bila sam takodjer u dilemi da li napisati nesto na temu ‘pustolovine’ ili ‘avanture’. Nedavno sam u jednoj knjizi Mese Selimovica procitala izjavu jednog njegovog lika : « Nema vece planine od kucnog praga. » To me potaklo na razmisljanje. Da bi ljudsko bice odraslo, otkrilo svijet i spoznalo stvarnost cini se nekako normalnim (neophodnim ?) prekoraciti preko kucnog praga, napustiti dom u kojem si zivio kao dijete i tinejdzer, napustiti rodno mjesto, privremeno ili zauvijek, izaci iz lokalnog konteksta da bi razumio globalni, upoznao ostale i izgradio samog sebe.
U starim narodnim pricama i bajkama, otac salje svoja tri sina u svijet da se nauce zivotu i obogate, u materijalnom, ali i u duhovnom smislu. Kceri ostaju doma ispred sporeta, kuhaju, pletu, predu, tkaju cilime, krpe carape ili se pak uredjuju, cesljaju i sminkaju na najvisem spratu neke kule ocekujuci princa na bijelom konju.
Postoji i podebela knjiga ‘Putovanja duz i poprijeko moje sobe’. Emmanuel Kant, jedan od najvecih njemackih i svjetskih filozofa nije nikad napustio svoj rodni grad Königsberg, a sigurna sam da vecina mudrih i sretnih tibetanskih lama nisu nikad prekoracili preko praga sale za meditaciju njihovog hrama negdje na vrhu neke litice Anapurne ili Himalaja.
Izlet na tavan ili podrum djedove kuce na selu moze se pretvoriti u pravu-pravcatu avanturu !
Vratimo se ipak Selimovicevom liku koji garant nije imao ni mrvicu pustolovnog duha.
Jer sta, u biti, znaci ‘pustolov’ ili ‘pustolovka’? Neko ko gonjen zeljom za promjenom, novinom, uzbudjenjem, slobodom napusta rutinu, konvencije, sigurnost, toplinu secije i maminog kauca, zaputi se u « lov » ciji je ishod po definiciji « pust » tj. nepostojeci ili isprazan ?
Pustolovina ili avantura prestaje to biti onog casa kad pocne organiziranje, planiranje dobitka, profita ili sicara. Pretvara se u projekat ili poduhvat. To ne znaci da poduhvat ne zahtijeva od svog inicijatora odvaznost, inventivnost, upornost. I onima koji poduzimaju poduhvate potreban je poviseni adrenalin, okus opasnosti, smisao za rizik.
Ljubavne pustolovine imaju posebne cari isto kao i neplanska putovanja po neutabanim stazama bez vodica, mapa, kreditne kartice, odredjenog cilja i namjera. Smisao pustolovine razvija se tokom samog njenog odvijanja.
Spremni za nove avanture ?
