Povodom objavljivanja
150-og broja Glasa Goražda nakana mi je bila napisati nešto
na temu mosta, ali ne samo o
općepoznatom građevinskom elementu gradske infrastrukture, nego o
mostu u duhovnom smislu, to jest mediju koji povezuje,
omogućava protok i strujanje ideja, razmjenu informacija, u jednom i
u drugom pravcu, tamovamo. U neku ruku, mediji, elektronski
ili papirni tisak, svojevrsni su mostovi. Jedan od njih, Glas
Goražda ima misiju mosta između stanovnika goraždanske općine
i organizatora privrednih, ekonomskih, kulturnih i sportskih
zbivanja.
U jednoj Sidranovih
pjesmi koju sam imala veliku čast i zadovoljstvo prevesti za jedan pariški
časopis, riječ je o slijepcu koji
pjeva svom gradu. Ne želim ovdje analizirati pjesmu, niti detaljno opisivati olfaktivna i audio bogatstva ovog malog
Sidranovog remek-djela. Namjera mi je ipak istaći fantastičnu
sposobnost pjesnika za poistovjećivanjem s drugim, njegovo shvatanje
finesa perceptivnih procesa kod osoba kojima nedostaje čulo vida.
Tokom besciljne šetnje
prostorom čiju kompletnu mapu drži u glavi, slijepac se približava
jednom mostu :
Znam:
blizu je
most,
i drukčije će po njemu zvoniti korak
i
štap, sa više svijetla u zvuku.
Nevjerovatna,
fantastična, tačna i precizna opaska ! … Drukčije
će po njemu zvoniti korak i štap, sa više svijetla u zvuku.
Budem li ikad imala prilike susresti se sa autorom ove pjesme, to
jest sa našim slavnim sugrađaninom, jako bih mu voljela postaviti
par pitanja :
Kad, kako i otkud mu je
došla na um spoznaja o odjeku koraka po mostu koji, naravno,
odzvanja drukčije zbog praznine, šupljine okolnog prostora?
Da li je on možda nekad
u jednom od svojih ranijih života bio slijep?!
U posljednjoj strofi,
slijepac kome je na sličan način kao i pjesniku dato da
vidi samo ono što drugi ne vide, postavlja Svevišnjem dva
pitanja. Prvo izražava sljepčev osjećaj superiornosti (opravdan!)
u odnosu na ostale, ponos, oholost. Drugo pitanje je protest,
prijekor i krik kojim izražava nezadovoljstvo sudbinom.
"Zar
iko od mene bolje poznaje ovaj grad?
Od
mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu
koju ljubi?"
Na rijeci Seni jedan od
mostova zove se Most umjetnosti (Le Pont des Arts). Ograde
tog mosta pune su, prepune katanaca svih veličina (ima i onih za
bicikle) koje kače zaljubljeni parovi, posjetioci Pariza. Na mrežama
nema više ni milimetra slobodnog prostora. Ključeve ili ključiće
ljubavnici bacaju dolje, u valove ravnodušne Sene. Kažem ravnodušne
jer primila je ona mnogo uzbudljivijih i zanimljivijih predmeta
stoljećima bacanih s mostova i obala.
U početku je fenomen
katanaca na ogradama bio simpatičan. Prelazeći preko mostova čitali
smo ugravirana imena i poruke napisane neizbrisivim flomasterima
gdje su ključne riječi neizostavno ljubav i zauvijek.
Na svim jezicima i pismima. Ali, cijela stvar uzela je puno maha i
postala moda, ne samo ovdje nego i mnogim drugim europskim i
svjetskim gradovima, a vidim, prema jednoj Amelinoj fotki, počeli su
se kačiti katanci i na ogradama Gradskog mosta u Goraždu. U redu.
Zašto ne ?
Krhke ograde Mosta
Umjetnosti, a i ostalih mostova, pretrpane katancima pretvaraju se
postepeno u gvožđarije na otvorenom. Pariške komunalne vlasti
redovno ih režu, skidaju, pretapaju te panoe pune
željezarije, a onda postavljaju nove mreže. Nedavno, iznenada,
ispred nosa svima, nestalo je nekoliko metara ograde na Mostu
Umjetnosti. Jedan skulptor, priča se, noću je bez dozvole izrezao
par mreža ograde natovarene katancima da bi od njih napravio
umjetničku instalaciju.
Jedna stvar me ipak
kopka: Kako to da katanac koji skupa sa ključem, lancima potsjeća
na zatvor, sužnja, taoca, roba, takodjer asocira na ljubav ? Ali,
htjeti ostati zajedno po svaku cijenu, iskati vječnu ljubav
nije li danas neka vrsta imperativa u doba epidemija, AIDS-a,
finansijske nesigurnosti i ostalih pošasti koje vrebaju sa svih
strana?
Evo za konac Sidranove pjesme Slijepac pjeva svom gradu
Minula je kiša. Sad iz kanala, sa tavana
i ispod podova trošnih kuća u predgrađu
bije smrad mišjih lešina. Koračam, ne tražeć
naročit smisao u tom: slijepac sam, i dato mi je
da vidim samo ono što drugi ne vide. Tako
biva nadoknađena moja neimaština: prepoznajem,
u južnom vjetru što me dotiče, glasove onih
koji su napustili ovaj grad. Kao da plaču.
U blizini, evo, miriše lipa. Znam: blizu je
most, i drukčije je po njemu zvoniti korak
i štap, pa više svijetla u zvuku. Zatim tu,
pored moga uha, u trenu se sparuju dvije muhe.
Ponovo će žega. Obilaze me tijela, vruća,
s mirisom postelje, s mirisom pohote. Koračam,
govoreći s Bogom, kao da i sam uza me korača:
"Zar iko od mene bolje poznaje ovaj grad?
Od mene, Bože, kome si dao da nikad ne vidi
onu koju ljubi?"
