Budala
ima svugdje. Mogu se sresti na desnoj, kao i na lijevoj obali Sene. One žive i vrte se po svim arondismanima, u svim četvrtima.
Devedesetih godina prošlog stoljeća iskusila sam to na vlastitoj
koži. U svakoj prilici, idući ili vraćajući se s posla, obilazeći nepoznate kvartove grada, u šetnji s psom, nosila sam uza se vlastiti propagandni materijal. Bio je sićušnih
dimenzija, otprilike veličine samoljepljivih naljepnica s nekadašnjih VHS ili
malih crnih kaseta, s naslovom filma ili albuma. Te rukom napravljene naljepnice lijepila sam, skoro mahinalno, po zidovima
prolaza, po hodnicima podzemne željeznice, po staklu autobusnih stajališta,
po klupama, po drveću, gdje god bih stigla. Davala sam tako samoj sebi oduška, ne vjerujući da će privući ičiju pažnji ili da će ih bilo ko, bilo kad, spaziti u obilju i šarenilu plakata, reklama i oglasa.
Na jednom broju mojih naljepnica stajalo je Goražde,
na nekim je pisalo Sarajevo.
Namjesto slova o
nacrtala sam bila crvenim flomasterom malo srce. Evo kako je to
izgledalo:
G
|
Sarajev
|
U
periodu od 1992 do 1995 godine, imena ta dva grada mogla su se često,
skoro svakodnevno, čuti na vijestima, ili pročitati u novinama.
Jednog jutra pošla sam baciti prazne flaše u kontejner za staklo.
Pokraj okruglog otvora gdje se ubacuju flaše, na zelenoj plastici,
otprilike u visini pogleda, stajala je naljepnica Sarajev
koju sam prethodne večeri bila zalijepila. Neko je očigledno probao skinuti naljepnicu, ali budući je bila premala, ili ta
osoba bila previše iznervirana, tanki papir nije se dao lako odlijepiti. Nepoznata osoba je s
nekoliko bijesnih crta prekrižila ime grada i dodala sljedeću
poruku : «Jebem ti majku muslimansku»
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire