Uoči nastupajućeg Dana žena, igrom
slučaja, gledala film Lekcija klavira u
režiji Jane Campion, a onda, prvi u historiji, saudijski film Wadjda
koji je režirala Haifaa-Al Mansour.
Radnja prvog filma dogadja se u 19-om
stoljeću na Novom Zelandu, a druga u Rijadu (Saudijska Arabija) na
početku 21-og stoljeća.
Osim karizme i inteligencije,
junakinje ovih filmova, Adu
i Wadjdu, odlikuju dvije
zajedničke osobine: beskrajna upornost, tvrdoglavost i čelična
snaga volje.
Adina strast, sredstvo izražavanja i
opsesija je klavir, dok Wadjda ima fiksnu ideju i sanja o kupovini
bicikla. Potsjećam da Wadjda živi u zemlji gdje žena nema pravo
voziti bicikl, niti auto, ili izlaziti bilo gdje izvan kuće bez
pratnje muškarca (da ne spominjem sve ostale zabrane i ograničenja).
Ada je doslovno spremna na sve, dati
samu sebe, pa čak i umrijeti za svoj klavir.
Ada je nijema, ali na neki način
Wadjda je nažalost još nijemija. Wadjda se bori za nešto
što normalnoj osobi izgleda tričarija i sitnica. Ali, u kontekstu u
kojem se nalazi, njen uspjeh je nešto fantastično i u svakom slučaju
dobra vijest. Uprkos brojnim preprekama uspijeva realizirati svoj projekt. Povrh svega na natječaju kuranske recitacije Wadjda pobjedjuje sa suratom na
temu lažnih i neiskrenih vjernika koji danas prevladjuju. Još jedna
dobra vijest.
Lekciju klavira sam vidjela
mnogo puta i često slušala zvučnu traku iz tog filma. Obožavam
scene novozelandskog bush-a, prizore razbješnjelih oceanskih
valova, frizure, kostime, tetovaže, podvodne kadrove …
Za dva dana bit će takozvani Dan žena.
Postoje u svijetu niz drugih praznika na temu žene, tipa Majčin
dan, Dan baka, Dan sekretarica, učiteljica, itd. Osobno preferiram 8
mart za čiju inicijativu zaslužne su feministice Clara Zetkin i
Rosa Luxembourg.
Svidja mi se medjunarodna dimenzija i
univerzalnost tog praznika za koji me vezuju uspomene na djetinjstvo
kad smo majkama i učiteljicama darivali cvijeće koji bi sami
nabrali ili pak ručno pravili katkad ružne poklone ...
Aucun commentaire:
Enregistrer un commentaire