Ajaks

Evo šta saznajem jutros otvarajući fejsbuk: sinoć, dok je prala suđe, mojoj pajtašici Anastaziji iz Melburna štrcnuo u oko mlaz tekućine za pranje sudova. Pravo joj se oko zacrvenilo, užasno je peklo. Uh! Pravo kriza, pogotovo što je baš k'o za inat, te iste večeri, imala prvi ozbiljni sastanak s novim udvaračem. Iskrsla je velika dilema: Da li je trebalo sa okrvavljenim okom ići na sastanak i tako se u lošem svjetlu prikazati potencijalnom dečku? Staviti gusarski povez na zacrvenjelo oko, eventualno glumiti tajanstvenu djevojku s puno mašte koja se voli prerušavati? Otkazati sastanak? Sitnica, beznačajna bagatela, može uticati na tok i razvoj budućih događaja, promijeniti do dna nečiji život. Sve se na koncu ipak dobro završilo. Nakon što je Anastazija s hladnom vodom dobro isprala ranjeno oko, stavila par kapi smirujućeg kolira, oko ju je manje peklo, bilo manje crveno.
Pitanje proizvodžačima deterdženata: "Kog vraga stavljate u te tekućine za pranje suđa? Zašto nam iritirate kožu, pikate oči,  izazivate crvenilo i tjerate na plač?

Ova anekdota potsjetila me na doživljaj od prije petnaestak godina.

Rano sarajevsko jutro, maglovito i friško. Na terasi kafane u podnožju sarajevske katedrale stariji gospodin pušio je lulu i ispijao s ćeifom prvu jutarnju kafu. Njegov pas sjedio je na pločniku zureći netremice u svog prijatelja i gospodara, pomno prateći svaki  njegov pokret.

Moja kćerka koja je tad bila vrlo mala - u onoj dobi kad djeca ne znaju za strah niti raspoznaju ko je "stranac", a ko ne - uputila se ka njihovom stolu.

«Kako se zove vaš pas? zapitala je gospodina. Ona stojeći, a pas u pozi trokuta, bili su otprilike iste visine. Gospodin ju je trenutak studirao, onda otpuhnuo dim daleko od nje i odgovorio: 

- Ajaks.
A onda, neznatno ljutitim glasom dodao je : «Grčki junak, a ne deterdžent!
Zatim, malo mirnije, ali s neznatnim tračkom umora u glasu izjavio je kako je Ajaks poznat po svom viteškom karakteru i ferpleju. Obraćajući se ovaj put, čini mi se, više meni, nastavio je objašnjavati i dokazivati Ajaksovo junaštvo.


«U jednoj prilici u dvoboju s trojancem Hektorom, nakon neriješene borba, borci se razilaze svako na svoju stranu, ali prije sljedeće runde, razmjenjuju poklone. (Vrhunac elegancije i plemenitosti !) Drugom prilikom, nakon Ahilove pogibije, Ajaks izaziva na dvoboj Odiseja. Razlog borbe bio je kome će pripasti Ahilovo oružje. Lukavi Odisej prevarom zarobljava Ahilovo oružje, a Ajaks, razočaran, izvršava samoubistvo natičući se na vlastiti mač. Iz zemlje natopljene njegovom krvlju niče cvijet zumbul na čijim listovima ugravirano je slovo A.»

Dan kasnije, u goraždanskom Interex-u, kupujući namirnice i kućne potrepštine, naletile smo na Ajaksa, to jest sredstvo za čišćenje sudopera, umivaonika i kada. Napokon  shvatih razlog ljutnje starog gospodina koji je tako lijepo znao pripovijedati o junaku čije ime je dao svom psu.

Nedavno, u vijestima o BH na francuskom jeziku čitam o protestima tuzlanskih radnika zaposlenih u firmi za prozvodnju deterdženata. Među njima vjerovatno je i Ajaks. Radnici već mjesecima nisu dobili plaće, a rade u privatiziranoj firmi otkupljenoj za jedan pišljivi kaem od strane nekakvog perfidnog Odiseja. Pitam se da li se neki od tuzlanskih radnika ili radnica zanima za grčku mitologiju, da li će se jednog dana pobuniti imajući u vidu Ajaksovo junaštvo!