Zdenac

Evo mog prijevoda Zdenca pjesme-basne koju je Victor Hugo napisao u izgnanstvu na otoku Jersey. Nalazi se u čuvenoj zbirci Razmišljanja (Contemplations) u kojoj je sabrano 158 pjesama napisanih izmedju 1830  i 1855 godine. 

Osim pohvale mudrosti životinja i kritike gluposti homo sapiens-a ova pjesma sugerira da postoje dvije vrste živih bića: one koje privlači materijalizam, i oni čiji je ideal duhovnost, ali da i jedna i druga vrsta može koegzistirati u miru. 

Ja sam tako shvatila ovu pjesmu, ali postoje i druga tumačenja.

ZDENAC

Lav živio blizu zdenca; orao

Također žeđ je tu gasio

Desi se da dva junaka, kraljevi obojica

Jednog dana kraj zdenca sretnu se -

Tako katkad Bog sudbinu odredi -

Tu gdje palme zelenilom mame

Putnike nenamjernike 

Nakon upoznavanja dvojica bitku zadjenu 

I na koncu i jedan i drugi poginu

Dok su posljednji dah izdisali

Orao lebdeći iznad njihovih glava 

Reče im sjajni: " Svijet vam 

Premalenim bješe. Eto, sad ste samo sjene.

O, prinčevi! Vaše kosti do jučer mlade pune života

Postat će sutra bjelutci bezlični 

Pomiješani s kamenjem na putu

Praznoglavci ! Čemu teški rat borba gorka dvoboj

Osveta besmislena?

Ugledajte se na mene orla 

Opkoljen samoćom

Živim u miru s lavom

Obojica žeđ tolimo na istom izvoru

Kraljevi smo i jedan i drugi

Eto njemu šuma, planina, ravan

Ja za sebe imam nebesa !

Evo i originala:

LA SOURCE 

Un lion habitait près d'une source ; un aigle

Y venait boire aussi.

Or, deux héros, un jour, deux rois - souvent Dieu règle

La destinée ainsi -

Vinrent à cette source où des palmiers attirent

Le passant hasardeux,

Et, s'étant reconnus, ces hommes se battirent

Et tombèrent tous deux.

L'aigle, comme ils mouraient, vint planer sur leurs têtes,

Et leur dit, rayonnant :

- Vous trouviez l'univers trop petit, et vous n'êtes

Qu'une ombre maintenant !

Ô princes ! et vos os, hier pleins de jeunesse,

Ne seront plus demain

Que des cailloux mêlés, sans qu'on les reconnaisse,

Aux pierres du chemin !

Insensés ! à quoi bon cette guerre âpre et rude,

Le duel, ce talion ?...

Je vis en paix, moi l'aigle, en cette solitude,

Avec lui, le lion.

Nous venons tous deux boire à la même fontaine,

Rois dans les mêmes lieux ;

Je lui laisse le bois, la montagne et la plaine,

Et je garde les cieux.

Victor Hugo (Contemplations, 1856) 

Kad ja pođoh na Bembašu ...

Zašto, trista mu mrkvica, u pjesmi «Kad ja pođoh na Bembašu» mladić vodi bijelo janje sa sobom? Zašto se nije tamo uputio s buketom ruža ili lala, s kiticom jasmina, zumbula, s korpom šljiva, jabuka ili džanarika ? Zašto nije sa sobom poveo psa, zeca ili pticu u kavezu? Zašto nije stavio u džep bisernu ogrlicu ili prsten za poklon dragoj? Mada to nije nigdje spomenuto, očigledno nije pošao na Bembašu s namjerom da se okupa na ondašnjem kupalištu, niti da sluša žubor slapova Miljacke …

Janje je simbol nevinosti, čistote, bjeline, naivnosti, pitomosti, umiljatosti, nježnosti, stidljivosti, ali takođe i nemoći, slabosti. Najčešći pridjev uz janje je žrtveno. Janjad se jednom godišnje kolju u sve tri monoteističke vjere uz slične rituale, objašnjenja i opravdanja, sa izuzecima nekih vjera i vjerovanja čiji su sljedbenici vegetarijanci ili vegani. U kršćanstvu janje je jedan od simbola za Isusa s objašnjenjem da se on svojevoljno žrtvovao i preuzeo na sebe grijehe čovjeka. U čuvenoj basni Vuk i Janje, ma koliko se janje pravda, podastire sve dokaze da ni u kom slučaju nije krivo, ono na kraju nastrada. Pobjeđuju i odlučuju jaki i moćni, zakon džungle. Tako je to.

Ipak ne zvuči mi prihvatljivim odgovor da je mladić poveo janje sa sobom da bi ga na Bembaši okrenuo na ražnju (to je bilo objašnjenje mog brata kojeg sam skajpom pitala šta misli o tome). Mladić se uputio na Bembašu sam, a nema smisla okretati janjca na ražnju kad si sam. Osim toga vjerovatno ga ne vodi kao psa na vezici, s omčom oko vrata, nego ga po svoj prilici nosi u naručju. Na tu me sliku navodi ponavljanje u prvoj strofi da je poveo janje sa sobom. U mojoj režiji video-spota te pjesme ja ga bar tako zamišljam.

Da li janje govori o mladiću, opisuje njegov karakter? Da li se on možda identificira s janjetom ? Što se tiče njegove drage, ona svakako nije oličenje skromnosti, gleda ga s visoka, s demirli pendžera šaljući mu tako poruku da nije zainteresirana za njegovo udvaranje, a možda i ekscentričnost (Vidi ga, došo mi s janjetom!), ili pak samo glumeći da je sav taj cirkus s s janjetom nimalo ne zanima. Njena igra slušaocu pjesme prilično je providna, ali mladić se obeshrabruje, ne ide na Bembašu naredni dan, ni sam, ni s janjetom. Ne insistira, ne pokazuje ustrajnost, upornost, snagu volje. Iz lijenosti, nemara ? Moguće je da je zbog svih osobina koje se obično povezuje s janjetom (ali i s bosanskim mentalitetom!) razlog tome zašto njegova draga nema strpljenja s njim, pa se tako brzo udaje za drugog.

A možda ima i pravo !

Bosiok !

Nedavno se  Sidran zgrozio kad je u tekstu jednog mladog bosanskog autora spazio izraz "bosiok" namjesto "bosiljak" pa je pravo napao nepismenjaka. Nakon par dana pokajao se zbog žestine prijekora koje je uputio mladom piscu pa ga je viteški zamolio za izvinjenje. Prepao se naime da mladića ne obeshrabri na tegobnom putu ka književnoj karijeri već dovoljno posijanoj trnjem i preprekama od strane nezainteresirane i indiferentne publika. Zaključio pjesnik, velikodušno se pomirio s time da je familijarni izraz 'bosiok' sasvim prihvatljiv. Na koncu konaca, zašto se neizbježni začin za paradajz-mozarella salatu, čuvena aromaticna mirođija koja daje savršen ukus spagetima, ne bi mogla zvati i "bosiok" ?

Bosiok dakle samo je jedan od brojnih primjera pretumbavanja  sufiksa '-lac' i '-ljac' u '-oc'. Nerijetko se u narodnom jeziku može čuti  'tužioc', 'posjetioc', 'čitaoc', 'slušaoc', 'prevodioc'. Konfuziju i navođenje na grešku u jednini izazivaju množine tih riječi.

Osobno smatram da je tzv. familijarna verzija ovih imenica na -oc zgodna jer je kraća, a i za uho ne zvuči loše.   Za dokaz nisu nikome neobični, niti čudnovati sljedeći izrazi i množine: taoci, žaoke, prevodioci, itd.  Svjedoče, bar po mom skromnom mišljenju, da je skraćena, ekonomična forma koja se završava sa  -oc, sasvim prihvatljiva.

Što se tiče slušalaca i slušalica tj. osoba ženskog roda koje slušaju, a ne onih koje stavljamo na, ili u uši,  dobra parada za tu jezičku nedoumicu pronadjena  je u zapadnoj varijanti jezika, tj. slušatelj(ica), čitatelj (-ica), prevoditelj (-ica), itd itd.

Pitam se postoji li negdje kod nas - a ako da - gdje se nalazi, kako funkcionira, ko je financira  specifična ustanova, think tank ili autoritet čija misija je validacija ovog ili onog oblika riječi,  raznovrsnih tuđica, pozajmica, kovanica, razumljivih i pristupačnih običnom smrtniku s četiri, ili osam razreda osnovne, a osobito prilagođavanje, pretvorba i stvaranje termina iz područja znanosti, novih informatičkih, nestvarnih tehnologija i noviteta. 

Da li je to dio posla akademika i da li u Akademiji nauka i umjetnosti postoji neka soba ili kancelarija gdje sjede jezikoslovci-zanatlije-kovači-stvaraoci-alhemičari novih izraza, kombiniraju i eksperimentiraju s njima  osluškujući nove svjetske jezičke trendove, brane duh i integritet BCS-a tj. Bosnian-Croatian-Serbian koji je kod međunarodnih institucija zvanično ime za BuCkuriS-jezik trenutno u upotrebi diljem balkanske Atlantide ...

Ajaks

Evo šta saznajem jutros otvarajući fejsbuk: sinoć, dok je prala suđe, mojoj pajtašici Anastaziji iz Melburna štrcnuo u oko mlaz tekućine za pranje sudova. Pravo joj se oko zacrvenilo, užasno je peklo. Uh! Pravo kriza, pogotovo što je baš k'o za inat, te iste večeri, imala prvi ozbiljni sastanak s novim udvaračem. Iskrsla je velika dilema: Da li je trebalo sa okrvavljenim okom ići na sastanak i tako se u lošem svjetlu prikazati potencijalnom dečku? Staviti gusarski povez na zacrvenjelo oko, eventualno glumiti tajanstvenu djevojku s puno mašte koja se voli prerušavati? Otkazati sastanak? Sitnica, beznačajna bagatela, može uticati na tok i razvoj budućih događaja, promijeniti do dna nečiji život. Sve se na koncu ipak dobro završilo. Nakon što je Anastazija s hladnom vodom dobro isprala ranjeno oko, stavila par kapi smirujućeg kolira, oko ju je manje peklo, bilo manje crveno.
Pitanje proizvodžačima deterdženata: "Kog vraga stavljate u te tekućine za pranje suđa? Zašto nam iritirate kožu, pikate oči,  izazivate crvenilo i tjerate na plač?

Ova anekdota potsjetila me na doživljaj od prije petnaestak godina.

Rano sarajevsko jutro, maglovito i friško. Na terasi kafane u podnožju sarajevske katedrale stariji gospodin pušio je lulu i ispijao s ćeifom prvu jutarnju kafu. Njegov pas sjedio je na pločniku zureći netremice u svog prijatelja i gospodara, pomno prateći svaki  njegov pokret.

Moja kćerka koja je tad bila vrlo mala - u onoj dobi kad djeca ne znaju za strah niti raspoznaju ko je "stranac", a ko ne - uputila se ka njihovom stolu.

«Kako se zove vaš pas? zapitala je gospodina. Ona stojeći, a pas u pozi trokuta, bili su otprilike iste visine. Gospodin ju je trenutak studirao, onda otpuhnuo dim daleko od nje i odgovorio: 

- Ajaks.
A onda, neznatno ljutitim glasom dodao je : «Grčki junak, a ne deterdžent!
Zatim, malo mirnije, ali s neznatnim tračkom umora u glasu izjavio je kako je Ajaks poznat po svom viteškom karakteru i ferpleju. Obraćajući se ovaj put, čini mi se, više meni, nastavio je objašnjavati i dokazivati Ajaksovo junaštvo.


«U jednoj prilici u dvoboju s trojancem Hektorom, nakon neriješene borba, borci se razilaze svako na svoju stranu, ali prije sljedeće runde, razmjenjuju poklone. (Vrhunac elegancije i plemenitosti !) Drugom prilikom, nakon Ahilove pogibije, Ajaks izaziva na dvoboj Odiseja. Razlog borbe bio je kome će pripasti Ahilovo oružje. Lukavi Odisej prevarom zarobljava Ahilovo oružje, a Ajaks, razočaran, izvršava samoubistvo natičući se na vlastiti mač. Iz zemlje natopljene njegovom krvlju niče cvijet zumbul na čijim listovima ugravirano je slovo A.»

Dan kasnije, u goraždanskom Interex-u, kupujući namirnice i kućne potrepštine, naletile smo na Ajaksa, to jest sredstvo za čišćenje sudopera, umivaonika i kada. Napokon  shvatih razlog ljutnje starog gospodina koji je tako lijepo znao pripovijedati o junaku čije ime je dao svom psu.

Nedavno, u vijestima o BH na francuskom jeziku čitam o protestima tuzlanskih radnika zaposlenih u firmi za prozvodnju deterdženata. Među njima vjerovatno je i Ajaks. Radnici već mjesecima nisu dobili plaće, a rade u privatiziranoj firmi otkupljenoj za jedan pišljivi kaem od strane nekakvog perfidnog Odiseja. Pitam se da li se neki od tuzlanskih radnika ili radnica zanima za grčku mitologiju, da li će se jednog dana pobuniti imajući u vidu Ajaksovo junaštvo!

Atlantide

Htjele-nehtjele, osobe koje su rođene na teritoriju bivše Juge prije 1991 godine, potiču iz svojevrsne Atlantide. Odakle si: «Sa Atlantide ! Koji je tvoj maternji jezik : atlantski ! I čiča- miča-gotova-priča. Ali, kad tvoj sugovornik sazna da si iz Bivše Juge, smjesta si podvrgnut(a) unakrsnom ispitavanju: Da li si Siv, Smeđ Ljubičast, Šućmurast ili Narandžast? Kojim jezikom u stvari pričaš? Koje si vjere?

Zamorno, obeshrabrujuće, gubljenje vremena, energije i živaca.

Bila ona otok, kontinent, država, grad, zemlja, raj, čistilište ili pakao, Atlantidi ili bivšoj Jugi nema materijalnog traga, osim u našoj psihi, virtualno, na par papira, u literaturi - uglavnom znanstvenoj fantastici (Jules Verne), filmovima (Disney!), u pričama i predanjima.

Bezbroj je teorija o mogućoj lokaciji Atlantide. Spominje se otok Santorini, Kanarski otoci, Uskršnji otoci. Osobito mi se sviđa ova posljednja lokacija jer neobjašnjivi, tajanstveni monumentalni kipovi fino pašu s Atlantidom. Moguće je da u budućnosti, za par milenija, monumentalni spomenici poput onog na Sutjesci ili na Kozari posvećeni ofanzivama iz Drugog Svjetskog rata i gdje su nas vodili na izlete s školom, buduće generacije ljudskog roda smatraju također neobjašnjivim i misterioznim.

Ponekad se za Atlantidu navodi Gibraltar, Sjeverno More, Meksički Zaljev, Južni Pol, sutereni ispod pustinje Sahare, ili dno mora.  Također, bezbroj je hipoteza o razlozima njenog nestanka, ili iščeznuća.  Neki vjeruju da ju je nakon vulkanske erupcije progutala vatra, onda je srušio zemljotres, pa potopio džinovski val. Scenario ovaj, usput rečeno, potsjeća na Fukušimu. Neki opet misle da ju je zatrpao pijesak, ugušio led ili bog sam zna šta, ali svakako, uzrok je prirodna katastrofa. (Za Bivšu Jugu kaže se da se raspala, k'o bespara. Nekad, malo elegantnije, da je eksplodirala). Juga je rasturena ljudskom rukom, priroda tu nema nikakve veze, nemoguće ju je optužiti. Rezultat ipak, sličan je.

Evo nekoliko informacija o Atlantidi koje nam je ostavio slavni grčki filosof :

Sastavljena je od deset kraljevina. Vladar njen je Atlas i njegovih devetorica braće, a poslije njih redaju se njihovi nasljednici. Svaka od kraljevina ima svoj sopstveni glavni grad (ovo me potsjeća na nešto). Atlantida bogata je prirodnim bogatstvima, medju ostalim rudom oričalk (bog sami zna šta je to, neka vrsta gipsa možda?! Platon jeste maštovit), ali mora uvoziti mnoge proizvode. Uspostavila je brojne poslovne veze i suradnju sa susjedima. Religija Atlantide usredotočena je na Posejdona, oca kraljevskih dinastija (i ovo me na nešto potsjeća) a uključivala je godišnje žrtvovanje jednog bika kojeg je trebalo uloviti, a onda zaklati na oltaru koji je ličio na neku veliku štafetu …

Platon spominje Atlantidu u par svojih tekstova, opisuje njen glavni grad-luku, palače, zakone. Neki vjeruju da je on sve to izmislio, drugi da je ona stvarno postojala. Neki smatraju da je Platon napravio neku vrstu sinteze predanja i svojih vlastitih političko-filosofskih ideja. Jedni misle da je napisao neku vrstu predviđanja, prognoze za budućnost Atene.

Atlantida koja je sudeći prema Platonu postojala prije nekih tri milenija, nestala je u roku od dvadeset četiri sati, tj. za dan i za noć. Malo dulje, ali ne puno više - relativno gledajući - trajao je raspad Bivše Juge. Zabavno je to što geografi, geolozi i znanstvenici uopće, predstavnici takozvanih egzaktnih nauka, vjeruju u Atlantidino postojanje mnogo više nego historičari, filolozi i filosofi!  

ZLATAN !

U svojoj autobiografiji pod naslovom Ja sam Zlatan koju sam kupila prije par godina na jednoj od goraždanskih trafika, nogometaš nas uvjerava da mu za njegov stil igre treba Sloboda sa velikim slovom s, puno prostora, da on najbolje igra kad je ljut i bijesan. Usput rečeno, fino je što se knjige, osim u knjižarama, mogu naći i u kioscima. Izvrsna ideja, kao i ta da se javne telefonske govornice pretvore u svakom pristupne javne biblioteke (bez upisivanja, dosadnih formalnosti, rokova vraćanja, kazni i sličnog), a gdje se mogu naći polovne knjige. Sigurna sam da se mojoj dragoj prijaljeci Ameli iz Ljubljane koja obožava koncept kioska i, nadam se, još razmišlja o brojnim njegovim potencijalima, sve ovo jako dopada.

Ali, vratimo se našem nogometnom kralju, istočnjačkom šogunu ili, možda je najbolje reći caru trenutno nazvanim Paklenski Zlatan na naslovnim stranama sportskih časopisa. Uh! Ne smijemo ga zapostavljati jer će se opasno naljutiti, napasti nas. Mada u stvari, kad bolje razmislim, ne bi bilo loše kad bi na večerašnjoj utakmici izmedju Pariz Sen Žermen i Barse, Zlatan bio beskrajno ljut, ljut k'o troglavi zmaj koji bljuje vatru po terenu, plašeći Mesija i ostale katalonce, sam dadne bar tri gola, osigura par prilika za gol, dadne nekoliko dobrih lopti, Kataniju, Veratiju ili bilo kom drugom suigraču. Jer o čemu je pravo riječ, šta nas silno muči i brine? PSG nalazi se trenutno u nezavidnoj situaciji, u tijesnom smo škripcu. Izgubili smo prošle sedmice 3 : 1 protiv barcelonjana koji su igrali s takvom uvredljivom ležernošću i mirom - ja bar tako pretpostavljam – između ostalog i zato jer Zlatan nije bio prisutan na tom meču. Kažnjen zbog nediscipline, uvreda protiv sudijskog tima, verbalnog pljuvanja po francuskom narodu, tradicijama, vrijednostima i ne znam više šta mu još nije prišilo Vrhovno Kazneno Vijeće za Neposlušne i Neukrotive sportiste. Tačno je da je Zlatan nedavno svašta lajao u svlačionici nakon ne znam više koje utakmice, da su to sve potajno snimili mikrofoni i skrivene televizijske kamere ... ali treba imati minimum tolerancije za našeg futbalskog mađioničara i nemilosrdnog davača golova ! Povrh svega neke sudijske odluke o Zlatanovom izbacivanju iz igre su potpuno neosnovane, naprimjer, ona kad je nedavno izbačen na samom početku utakmice protiv Čelsija. Zar Zlatan nema pravo istresti svoju ljutnju i bijes, izraziti nezadovoljstvo, frustracije, gorčinu i neslaganje s povremenim nelogičnim i apsurdnim suđenjem i odlukama???

I, ne zaboravimo ono najvažnije, a to je da Zlatan dobro igra kad je ljut. Neka večeras bude LJUT, BIJESAN, ŽESTOK, BURAN, NEOBUZDAN, NAGAO, PLAHOVIT, PROVOKATOR, NEZADOVOLJNIK, SAMOVOLJNIK, REBEL jer navijače Pariz Sen Žermena više od svega zanima da PSG večeras pobijedi protiv katalonjana !

Povezano : Nogometni klub Azot 

DADA IS EVERYWHERE

Budala ima svugdje. Mogu se sresti na desnoj, kao i na lijevoj obali Sene. One žive i vrte se po svim arondismanima, u svim četvrtima. Devedesetih godina prošlog stoljeća iskusila sam to na vlastitoj koži. U svakoj prilici, idući ili vraćajući se s posla, obilazeći nepoznate kvartove grada, u šetnji s psom, nosila sam uza se vlastiti propagandni materijal. Bio je sićušnih dimenzija, otprilike veličine samoljepljivih naljepnica s nekadašnjih VHS ili malih crnih kaseta, s naslovom filma ili albuma. Te rukom napravljene naljepnice lijepila sam, skoro mahinalno, po zidovima prolaza, po hodnicima podzemne željeznice, po staklu autobusnih stajališta, po klupama, po drveću, gdje god bih stigla. Davala sam tako samoj sebi oduška, ne vjerujući da će privući ičiju pažnji ili da će ih bilo ko, bilo kad, spaziti u obilju i šarenilu plakata, reklama i oglasa. 

Na jednom broju mojih naljepnica stajalo je Goražde, na nekim je pisalo Sarajevo. Namjesto slova o nacrtala sam bila crvenim flomasterom malo srce. Evo kako je to izgledalo:

Gražde

Sarajev

U periodu od 1992 do 1995 godine, imena ta dva grada mogla su se često, skoro svakodnevno, čuti na vijestima, ili pročitati u novinama. Jednog jutra pošla sam baciti prazne flaše u kontejner za staklo. Pokraj okruglog otvora gdje se ubacuju flaše, na zelenoj plastici, otprilike u visini pogleda, stajala je naljepnica Sarajev koju sam prethodne večeri bila zalijepila. Neko je očigledno probao skinuti naljepnicu, ali budući je bila premala, ili ta osoba bila previše iznervirana, tanki papir nije se dao lako odlijepiti. Nepoznata osoba je s nekoliko bijesnih crta prekrižila ime grada i dodala sljedeću poruku : «Jebem ti majku muslimansku»

Moj propagandni materijal očigledno nije ostao neprimijećen. 

ŠARENI KUĆNI PJEVAČ

O teškoćama i ushitima prevođenja poezije Abdulaha Sidrana na francuski jezik 

Otkud želja za prevođenjem tuđih pjesama? Za rekreaciju, u doslovnom smislu, to jest, ponovno stvaranje: re + kreacija? Za djelomično i privremeno prisvajanje, ili … osvajanje teksta? Ili se radi o vrsti djetinjaste, mada zahtjevne razonode sličnoj rasklapanju motora, satova, igrački, otvaranju elektro-uređaja s ciljem otkrivanja šta to ima unutra, kako rade opruge, točkići, zupčanici, ali i sa stalnom zebnjom da li će motor, uređaj ili igračka proraditi kad je ponovno sklopimo? Da li je rekreirana pjesma na drugom jeziku nepoznata strankinja ili dvojnica, nekakva tetka iz Engleske, Amerike ili iz Francuske koja tek ovlaš potsjeća na original? Radi li se o nekoj vrsti frankenštajnskog izazova? U kojoj mjeri smo u stanju ostvariti pretakanje jednog teksta nastalog u određenom civilizacijskom okružju, u neki drugi, a da ovaj sačuva smisao, draž i živost ? Na koje ustupke smo spremni tokom tog pretumbavanja ? Na koje izbore ? Šta obavezno sačuvati, a šta baciti prilikom selidbe iz jednog u drugi jezik, iz jedne kulture u drugu? Smisao jamačno moramo sačuvati, ali smisao na okupu i pod dirigentskom palicom drže ritam i forma.

Omogućiti otkrivanje nekog teksta nepristupačnog zbog jezičke barijere  je velikodušan poduhvat, ali ne samo, i ne uvijek... Uvjerila sam se u to za vrijeme rata u Bosni u periodu od 1992 do 1995 godine. Prevela sam na vlastitu ruku i inicijativu, a uz pomoć prijatelja nadarenih književnim senzibilitetom, nekolicinu Sidranovih pjesama na francuski i engleski jezik. Energija (sinergija!) proizvedena tokom prevođenja tih pjesama bila je pozitivna, budila dodatnu snagu i ponos. Ostavljene i zaboravljene po strani bile su naše brige i bijes zbog nemoći i pasivnosti svijeta koji je ravnodušno promatrao pokolj mog naroda!

Prijevodi bili su objavljeni u časopisima, neki su nestali, ali većina je negdje zatrpana među mojim papirima. Neke od tih pjesama bile su intimističke, bezvremenske (primjerice, ona Sidranova posvećena starom židovskom groblju na Koševu), ali neke, angažirane, ticale su se ondašnje katastrofalne situacije u kojoj su se nalazile Bosna i Hercegovina i njeno stanovništvo. Sjećam se osobito Sarajevske molitve u kojoj pjesnik preklinje Boga neka skloni zvijeri sa sarajevskih obronaka i planina, izuzimajući prave životinje kao što su veprovi, mačke, vukovi, svinje, slavuja i slične.

SARAJEVSKA MOLITVA

Kumim te Bogom, veliki Bože, 


skloni sa svijeta Životinje! 


Nek preostane sve od mačijeg roda, 


moje sirotinjstvo neka preostane, 


ali - skloni Životinje.

U pseći rod ne diraj, 
ne dotiči tice, 


samo te molim, milosni Bože - 
skloni Životinje.

Skloni Životinje, sa obronaka, skloni.


Skloni Životinje, preklinjem te, Bože - 


ali ne diraj svinju ni vepra, ne diraj 
slavuja, ni kućnoga šarenog pjevača.

Ne diraj ništa u šta je lijepo pogledati! 


Ne diraj ništa. Ali Životinje svakako skloni.

Mrave ne diraj, i marvu zanemari, 


ali Životinje - skloni. 


Gdje si ih metno, otuda ih skloni. 


Sa obronaka, poviše gradova, skloni.

Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.

Skloni ih, Bože, 
i pomozi im, Bože. 


Niko im, bez Tebe, pomoći ne može.

Nema im nigdje stana ni staništa, 
na oba svijeta - kuće ni kućišta.

Skloni ih, Bože,

sa oba svijeta.

Skloni,

i pomozi.

Moj prevodilački poduhvat Sidranove Sarajevske molitve bio je sasvim spontan i nezvaničan. Naime, Sidrana je u to doba na inicijativu Francis-a Bueb (danas odgovornog za Francuski kulturni centar Andre Malraux u Sarajevu) na francuski jezik zvanično je prevodila profesionalna prevodilica Mireille Robin. U jednom času nalazila sam se u uredu Francis-a Bueb+a u trenutku kad je upoređivao moj amaterski prijevod Sarajevske molitve sa prijevodom Mireille Robin. Tvrdio je kako moj prijevod nije dovoljno energičan niti jak. Kao što se iz priložene pjesme vidi, pjesnik u refrenu moli Boga neka skloni s brda životinje. Ali Francis, misleći uostalom s pravom, da su oni metafora za četnike, ljutito je insistirao kako sam namjesto skloni ili ukloni trebala reći otjeraj ili prognaj u vražju mater… Ukratko, smatrao je da je politička situacija dramatična, da treba pokazati zube i prestati glumiti finoću!

Bilo je uzaludno suprotstavljati mu se govoreći kako je pjesnik u originalu upotrijebio glagol skloniti. Sam Sidran napisao mi je nedavno kako je inspiraciju za ton i izbor leksičkog materijala (preklinjati, kumiti, moliti, milost, itd) preuzeo iz kršćanskog molitvenog žargona. U pjesnikovim stihovima, kao što i to dolikuje molitvi, nema agresivnosti niti histerije, a bosanski narod je upravo takav, strpljiv, neodlučan, neefikasan, neprijeteći. Dobro je to Sidran skužio. Moj prijevod aktivisti Francis-u nimalo nije odgovarao, ali ga ja za to ne mogu, i u svakom slučaju, ne želim okriviti.

Osim te ideološke prepirke, veliki problem za prevođenje predstavljao mi je Sidranov stih :

… ne diraj 
slavuja, ni kućnoga šarenog pjevača.

Nisam razumjela na koju pticu je pjesnik mislio spominjući šarenog kućnog pjevača.

Da li je mislio na papagaja? 

Međutim papagaji, ili papige, mada se kao kućni ljubimci mogu vidjeti u domovima i stanovima diljem planete, ipak su po definiciji egzotične ptice koje žive u prašumi i nemaju puno veze sa slavujom, mačkom, psom, veprom, svinjom, to jest uobičajenim vrstama naših životinja i nimalo egzotičnog europskog kontinenta.

Osim toga papagaj nema reputaciju pjevača.

A da li je pjesnik možda pravio aluziju na … kanarinca? Da, ali kanarinci su žuti, nisu šareni.

Da li je mislio na sjenicu? Na francuskom se sjenica kaže mésange. I bilo bi neke poetske ali i prizemne logike u tom ekvivalentu za šarenog kućnog pjevača. Da, ali sjenice nisu osobito šarene.

Dugo smo sa mojim francuskim suradnicima razglabali i razbijali glavu na temu raznolikih krilatih stvorenja, ali niti jedno rješenje nije pasalo.

A nije nikako bilo moguće doslovno prevesti na francuski šareni kućni pjevač jednostavno zato jer bi to na francuskom bilo besmisleno.

Onda sam shvatila zašto je Mireille Robin prvoklasna prevodilica i prokužila pravu metodologiju. U mislima vidjela sam je kako lista ilustriranu encikopediju posvećenu pticama i ornitologiji u potrazi za šarenim pticama s prijatnim cvrkutom, a koje se lako daju pripitomiti. Mireille nalijeće na pticu koja se na našem jeziku zove pastirica (Motacilla clara), a na francuskom bergeronnette a koja savršeno odgovara smislom, melodijom i ritmom Sidranovom šarenom kućnom pjevaču.

Čestitke i aplauz za Mireille Robin i jedna pouka iz cijele te afere: Prevođenje, pa ticalo se samo poezije ili književne proze, također se sastoji u upornom traganju terminologije iz svakojakih znanstvenih područja. 

Evo njenog prijevoda Sarajevske molitve. To je moj skromni hommage šegrta nenadmašnoj majstorici Mireille Robin  čije prezime na koncu znači crvendać !

PRIERE DE SARAJEVO

Seigneur, je t'en supplie, Dieu de magnificence,

Chasse ces Bêtes de la face du monde
Laisse-moi les petits chats
Laisse-moi ma misère
Mais chasse ces Bêtes !

Ne touche pas aux chiens
Ne fais aucun mal aux oiseaux
Mais je t'en supplie, Dieu de miséricorde
Chasse ces Bêtes !

Chasse ces Bêtes qui sont sur les collines, chasse-les !
Chasse ces Bêtes, je t'en supplie, mon Dieu !
Ne touche pas au cochon ni au sanglier,
Ne fais aucun mal au rossignol ni à la bergeronnette.

Ne fais aucun mal à tout ce qui est beau à regarder.
Ne leur fais aucun mal. Mais ces Bêtes-là, chasse-les !

Ne touche pas à la fourmi, ne t'acharne pas sur les bestiaux,
Mais ces Bêtes-là, chasse-les !
Chasse-les de l'endroit où tu les a placés,
Chasse-les des collines qui dominent la ville,
Chasse-les de la face du monde où tu les as mises.

Chasse-les, mon Dieu,
Et viens leur en aide, mon Dieu,
Nul autre que Toi ne peut les secourir.
Ils ne sauraient avoir leur place
En ce bas monde pas plus que dans l'au-delà.

Chasse-les, mon Dieu,
Et de l'un et de l'autre,
Chasse-les
Et accorde nous ta grâce !

Đulistan

Amela,

Ono što me je ljetos najviše obradovalo u rodnom gradu su hamam/sauna na koje sam sasvim slučajno nabasala špartajući kroz in-četvrt Goražda. Potsjećam te, to je kvart, na ONOJ strani, iza Doma i oko sportske dvorane, gdje vrve kafići, dućančići, sjenovite terase, pasaži, tv i računarski ekrani.

Kakva izvanredna zamisao ! Pitam se kako to nekom već nije ranije palo na um ? Hamam/sauna zove se lijepo i skladno 'Đulistan', a s vana izgleda potpuno neugledno. Nimalo ne privlači pažnju, ali to je, složićeš se sa mnom, sasvim normalno jer najvažnije je ono što se nalazi unutra.

Bila sam nekoliko puta u hamamu koji se nalazi u pariškoj velikoj džamiji, preko puta Botaničkog vrta. Uprkos paprenoj cijeni ulaznice od oko 80 eura, vrijedi posjetiti tu instituciju. Ako nizašta onda zbog kratkotrajnog uranjanja u atmosferu Istoka. Brojni šareni mozaici i kristalni lusteri krase zidove i stropove, fontane i vodoskoci prskaju kroz sale za opuštanje, odmor, čavrljanje, masažu, ispijanje čaja od nane, grickanje lokuma nakon višesatnog kiseljenja, kupanja i bauljanja nizom maglovitih prostorija zagrijanih na raznim stupnjevima temperature, počev od mlake, tople, preko vrele i napokon usijane gdje ne vidiš, zbog guste pare, ni prst pred okom !

Što se tiče saune, najupečatljivije su, bar meni, one koje sam posjetila u Finskoj. To nije ni čudno jer su finci izmislili tu instituciju koja je za njih vrh i skoro sveta. Skoro svi posjeduju saunu, čak i oni koji stanuju u državnim zgradama. Meni su najljepše one saune smještene u kućicama na obali jezera, sagradjene od grubih drvenih trupaca, s verandom odakle se, nakon boravka u sauni, može popiti čaša piva i promatrati zalazak sunca. Jedni vole hamam, drugi saunu, a neki i jedno i drugo. Ja sam ovaj dvolični tip osobe.

Nadam se da te neću previše razočarati tvrdnjom da 'Đulistan' nema odlike, niti hamama pariške velike džamije, a niti finske saune. Ipak čestitam zbog inicijative i želim uspjeh njegovim poduzetnicima i vlasnicima ! Nakon kupanja na Žanju u jamačno prekrasnoj drinskoj vodi čija temperatura rijetko ide iznad 14°C odlazak u hamam/saunu nameće se sam po sebi i jedna je od naj ideja dana.

Već sam kupila godišnju člansku kartu za goraždanski hamam/saunu. Nadam se da ćete je ti i Robert što prije nabaviti. Ne sumnjam u to jer ste uvijek podržavali urbanističke i arhitekturalne eksperimente kao što je rotirajući restoran na Gubavici, vinarićka uspinjača i viseći most, kiosk koji nudi slatke i slane prženice ... odvažne, ali zacijelo izvodljive projekte.

Milion pusa !

Hljeba i (c)igara

Marta 1992 godine, nakon bombardiranja, izgorio je do temelja Orijentalni Institut u Sarajevu. U njemu su se uglavnom nalazili pravni, sudski i katastarski dokumenti. Predstavljao je neku vrstu lične karte Bosne i Hercegovine za četvorostoljetni osmanski period.

Augusta 1992 godine, u bombardiranoj Vijećnici gdje se nalazila Nacionalna i Univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, izbio je požar u kome je izgorilo oko dva miliona publikacija : knjiga, enciklopedija, rječnika, časopisa, geografskih karti, zvučnih snimaka, itd. Među njima, nenadoknadiv je gubitak svjedoka izdavačke aktivnosti, osobito novina, časopisa, periodike općenito, objavljene tokom Drugog svjetskog rata.

Oktobra 2013 godine, uprkos protestima muzejskog osoblja i studenata, definitivno se zatvara Zemaljski ili Nacionalni Muzej Bosne i Hercegovine. Posjetila sam njihov vebsajt i našla sljedeće informacije koje su me rastužile. Evo kratkog sažetka o sadržini Muzeja :

Odjeljenje za arheologiju imalo je odsjeke za prahistoriju, antiku, srednji vijek, dokumentaciju i laboratoriju za konzervaciju.

Zbirke Odjeljenja za prirodne nauke obuhvatalo je živi i neživi svijet Bosne i Hercegovine i drugih zemalja. Sadržavalo je oko 
2 000 000 uzoraka, većinom prikupljenih terenskim istraživanjima i manjim dijelom dobivenih razmjenom, poklonima ili otkupom. Odjeljenje činilo je Geološki, Zoološki i Botanički odsjek u sklopu kojeg je postojao Botanički vrt.

Odjeljenje za etnologiju otslikavalo je izgled bosanskohercegovačke tradicionalne gradske kuće. Prikupljanje etnološkog materijala otpočelo je sa osnivanjem Muzeja 1888 g. kada su otkupljeni veoma vrijedni etnološki predmeti (kao naprimjer kompleti narodnih nošnji). Odjeljenje se bavilo muzeološkim, naučnoistraživačkim i pedagoškim radom.

Tokom demonstracija od prije nekoliko dana, izgorio je Historijski arhiv Bosne i Hercegovine u kome se, sudeći prema vebsajtu institucije, čuvala arhivska građa od otomanskog perioda do kraja Drugog svjetskog rata. Tu su se nalazile Zbirka poklona i otkupa, Zbirka personalnih dosjea, novopreuzeti fond Doma za ljudska prava BiH u kojem je 40.000 dosjea, zatim mikrofilmovi iz raznih arhiva, kopije iz bečkih arhiva, dokumentacija Komisije za utvrđivanje ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata, arhiv koji se odnosi na Višu sudačko-šerijatsku školu u BiH, građa iz perioda Kraljevske banske uprave Drinske Banovine i NDH... 

U zbirci je bilo desetak orijentalnih rukopisa, nekoliko fermana, berata, buruldija i kaligrafskih dijela izuzetne vrijednosti …

Drug Snješko

U Parizu rijetko pada snijeg, ali kad se to dogodi onda smo svi presretni. Naročito je zgodno naći se u nekom parku jer se tu snijeg dulje zadržava, ostaje bijel i čist.

Pored grudanja, sanjkanja, skijanja, klizanja i plazanja na ledu, jedna od zimskih radosti je pravljenje snješka. Za sve prethodno nabrojane sportske aktivnosti  potrebna je oprema, makar i minimalna, pripreme, uzimanje lekcija, učlanjivanje u kakav klub i slično. Jedino je pravljenje snješka bijelića potpuno besplatno, ne zahtijeva novčana ulaganja ili posebno umijeće. Možda bi tu par excellence demokratsku i neprofitnu aktivnost mogli usporediti s pravljenjem pješčanih zamkova koje takodjer ne zahtijeva nikakvo znanje niti vještinu, a gdje je materijal, kao i snijeg,  besplatan i na raspolaganju svima.

Fond riječi i izraza odredjenog jezika takodjer je besplatan, dostupan svima, bili bogati, siromašni ili srednja klasa. Svako od nas na usmeni i pismeni način, svakodnevno eksploatira to bogatstvo, jedni njenu minimalnu količinu, neki malo više, a neki puno. Pjesnici i pisci koji naravno predstavljaju zanemarujući mali broj stanovništva ulažu puno energije, pokušavaju, a ponekad i uspijevaju napraviti od jezičkog materijala solidne pjesme ili prozna djela. Kvalitet književnog djela ne zavisi od bogatstva i širine leksičkog fonda, nego više od rasporeda i montaže riječi, rečenica, poglavlja u cjelinu. Mallarmé predlaže jednu zanimljivu metaforu o pjesmi složenoj od riječi  kao o posudi punoj dragog kamenja. Dijamanti, biseri, rubini i ostalo drago kamenje su riječi čija značenja, boje, zvuci se ogledaju, međusobno utječu jedan na drugi, u stalnoj su interakciji, a zbir svih tih odraza i refleksa je pjesma,  mikrosvijet s posebnom klimom, krajolicima i zakonima igre.

Za razliku od njih, snjegovići i pješčani zamkovi su po definiciji jednostavne efemerne konstrukcije čiji životni vijek zavisi od temperature zraka, jačine plime ali i od raspoloženja djece i odraslih pomagača, graditelja ili posmatrača. Kao što je zabavno napraviti snješka, rulati ispred sebe grudu snijega, gledati kako postaje sve veća i veća, tako je takodjer zabavno gadjati grudama tek napravljenog snjegovića, skakati i gaziti po njemu nogama, a onda kasnije, ili naredni dan napraviti drugog još ljepšeg. Isto to vrijedi i za pješčani zamak.

Mnogo manje zabavno je pak napisati pjesmu ili prozni sastav, a onda namjerno stisnuti na tipku del ili suppr ! Ali  prilično je šik i zgodno zafrljačiti u kamin rukopis od dvjesta strana, posmatrati kako ga plameni jezici proždiru i  pretvaraju u hrpicu pepela, naravno pod uvjetom da postoji jedna ili više njegovih verzija negdje u računaru ili u nekoj online škatulji.

Ipak, ma koliko nam izgledali simpatični, maštoviti, estetski uspjeli i dirljivi svi snjegovići, pješčani zamci, poetski i prozni sastavi svijeta, i jedne i druge i treće i četvrte, sve baš sve, odlikuje ... prolaznost.

Sretna Nova Godina !

Čičkovo ulje za njegu i sjaj Vaše kose

 
 

Almici i Seki

Čičkovo ulje za njegu i sjaj Vaše kose koštalo me Kod Čoja dva kaema. 

Na poledjini prozirne bočice, sastojci/ingredients, na engleskom molim lijepo, sljedeći su: 

Ethyl Eshyl Cocoate

Vegetable Oil

Vitamine E

Perfume

Proizvodi

« EZ » d.o.o. Busovača

Kaćuni bb 72264 Kaćuni

Bosna i Hercegovina

t/f +387 809 30 591 012

e- mail /info@tisal. ba

www.tisal.ba

Najbolje upotrijebiti do 30/04/2015

50 ml

Made in BiH

PVC

I minijaturni logo za zaštitu planete s stiliziranim čovječuljkom nadnijetim nad našom planetom

Sve te važne i korisne informacije ispisane sićušnim bijelim slovima nalaze se skupa sa kod barom na poledjini neugledne bočice. Nepoznati su nam ostali procenti sastojaka, ali s bočicom Čičkova ulja za njegu i sjaj Vaše koja ne prelazi 100 ml, možete bezbrižno sjesti u avion !

Ethyl Eschyl Cocoate je kemija, ali, vele na internetu, bezopasna, razgradljiva. Povezuje ono što se inače samo neće miješati, npr. ulje s vodom. Čičkovo ulje za njegu i sjaj Vaše kose miriše pomalo na benzin i na prašnjavi asfalt po kome su upravo pale krupne kapi ljetne kiše. 

Kod Čoja je neka vrsta mega kineskog dućana, Alibabina pećina,  gdje je moguće naći SVE  i JEFTINO i LOšE KVALITETE od igle do lokomotive, plastično cvijeće, alat, suđe, sanitariju, kozmetiku, lavore, kade, kante, metle, ventile, žarulje, crijeva za zalivanje vrta, bazene za djecu, brda šarene plastike, sintetike, odjeću, rublje, obuću, za sve uzraste i veličine, itd. Sudeći po imenu, ja bih se usudila ustvrditi da biznis ne drži kinez jer usprkos izvanredne mimetičke sposobnosti azijskog čovjeka ne vjerujem da bi svom dućanu dao ime Kod Čoja tj. kod malog čovjeka, kod čovječuljka. Ujna Desa tvrdi da kad obiđe cijeli grad u potrazi za nečim, e naći će to nešta garant Kod Čoja. Fantastični kaos uredno je rasporedjen na policama od poda do plafona u tri ili četiri prostorije koje se nadovezuju jedna na drugu, a po kojim neprestano zuji roj prodavačica odjevenih u identične zaštitne kecelje, plus par muškinja čiji posao je više savjetnički. Kao i obično, žene rintaju, a muški savjetuju. Od moćnog i opojniog koktela mirisa plastike, skaja, boja, lakova, deterdžanata raznih vrsta, ljeti kod Čoja skoro je nemoguće i disati kako treba.

PS Busovača ? Naziv tog grada budi u meni viziju simpatičnog gradića bogu iza ledja, a kaćuni tj. šafrani, plavi su cvjetovi s narančastim tučkom i prašnicima, i prvi vjesnici proljeća i sunca. Nisam znala da u našem dobu sveopće numerizacije još postoje ulice bez brojeva pa se dakle vode kao bb tj. bez broja. Fino bogami !

Mali osvrt na rodoljublje i Sidranova reakcija

Smatram da rodoljublje - kao uostalom i pripadnost nekoj od vjera - spada u sferu privatnosti, da je to osobna stvar koju čuvaš striktno za sebe. Ljubav i privrženost svojoj zemlji, namjesto javnim busanjem u prsa, iskazuje se konkretnim djelima, uzornim ponašanjem, poštivanjem općih civilizacijskih principa, od kojih je glavni onaj da ne činiš zlo.

Toliko na temu povezanu s pjesmom o Gavrilu Principu mostarskog pjesnika gdje ga on veliča i pravda.

Vijećnica na kutiji cigareta iz rata 1992-1995

Što se tiče Sidranove pjesme posvećene Gavrilu, evo autorove hitre reakcije na moje Pismo iz Pariza od 11 novembra 2013 :

Draga Suada,

Nimalo mi ne smeta tvoja interpretacija mojih stihova. Ne valja praviti grube greške, pa ispravljam: Gavrilo kome je posvećena pjesma Ars poetika, u stvarnosti jeste moj kum, kolega sa studija, Gavrilo Grahovac (potonji potpredsjednik Vlade FBiH, ministar kulture, itd.) i ta pjesma nema nikakve veze sa G. Principom ni sa atentatom. Ni vremenski, ni idejno, ni nikako! Štono djeca kažu: niđeveze ! Posvetu je 'zaslužio' ne samo našim dvostrukim kumstvom i godinama prijateljevanja, nego smo zaista zajednički došli do formulacije poetičkog principa po kojemu 'pjesma mora biti TAČNA PO SVEMU A PRECIZNA U IZRAZU'. Gabrielom ga je imenovao naš drugar Ivan Kordić, i bila je to naša zajebancija sa pravoslavno-katoličkim 'razlikama'. Tumačima je, međutim, sve dopušteno, pa i ti možeš nalaziti veze kojih autor nije svjestan, niti su mu bile cilj.

Drugo: ja umijem pisati i etimološki, i mogao sam pjesmu nasloviti 'Ars poetica', međutim ja sam svjesno odabrao domaći (fonetski) oblik, možda sam pogriješio što nisam išao skroz: O pjesničkom umijeću, ili: Umjetnost pjesništva... no tada je nama i 'ars poetika' zvučalo sasvim 'naški'.

S.

Za kraj, puno hvala Sidranu i kratki komentar na važno objašnjenje koje mi je poslao :

Nadam se da će u nekom od budućih izdanja njegove Ars Poetike, posveta glasiti izričito :

Gavrilu Grahovcu 

Što se tiče formulacije TAČNA PO SVEMU A PRECIZNA U IZRAZU voljela bih istaći da je to samo jedan od poetičkih principa, a svakako ne odlučujući. Znanstvene formule, teoreme i aksiomi takodjer su tačni po svemu i precizni u izrazu, ali im to ni u kom slučaju ne daje status pjesme !

Svako dobro i čuvajte se !

Dva pjesnika o Gavrilu Principu

Sarajevski, ali i onaj iz Dallas-a, dva su atentata neizbrisiva iz kolektivne memorije. Ne znam da li je neko napisao ili će pisati pjesme o ubici JF Kennedy-ja. Sve je moguće.

Dva poznata bh pjesnika napisali su pjesme o sarajevskom atentatoru. Aleksa Šantić učinio je to početkom, a Abdulah Sidran krajem 20-og stoljeća. Mostarski pjesnik u svojoj pjesmi uglavnom predočava politički kontekst tog vremena, implicitno pravdajući izvršioca zločina, dok Sidran želi predočiti duševno stanje, previranja, te pripreme koje su prethodile Principovom zlokobnom činu.

Potsjetimo se ovdje kako se šematski sarajevski atentator smatra ili teroristom ili pak junakom (često vidovdanskim). Nema puno nijansiranja izmedju jedne i druge percepcije.

Šantićeva pjesma naslovljena Gavrilo Princip patetični je krik, podsticaj i ohrabrenje onom ko se usudi izvršiti « svetu osvetu » , nad « huljom » čiji « pogani steg » vijori nad « rodnim ognjištem », skrnavi ga i « ruglo baca na nj » ! Pjesnik Emine nervira se i srdito pita da li je njegov narod stoka, crv, i « gde plam i krv » . Gnjevno baca u lice čitaoca 'jaram', omiljenu feudalnu metaforu. Pošto je Bosna i Hercegovina, u Šantićevo doba, teorijski u sklopu Presvijetlog Divana ali de facto pod austrijskom okupacijom, nema uz 'jaram' neizbježnog epiteta turski, ali imamo pravo zapitati se je li subliminalno ubacio u istu vreću oba tirana, tj. osmanskog i austrougarskog. Pjesma je napisana ekonomično, ekavicom. Vrvi od usklika. Čudnovato pak, nekako anakronično, da je nastala 1920 godine. Ili je možda objavljena 1920, a pjesnik ju je vizionarski sklopio ranije pa je objavio nakon što su atentat i svjetska klaonica koji su joj uslijedili, već bili prošlost.

Posljednji Šantićevi stihovi su u pravom kamikaza stilu:

S burama osvete svete nek sveti bukne boj

I žuti lipsaju hrti!

Sa pesmom carski i gordo uprimo pogled svoj

U oči studene smrti!

Nek pun

Lepote

Sine kô maj

S naše

Golgote

Vaskrsni sjaj!

Zanimljivi su ovi 'žuti hrti', najvjerovatno aluzija na zastavu Austrougarske. Pomalo iznenadjujući epitet 'carski' najvjerovatnije je pjesnikovo poistovjećenje s ruskim saveznikom, rivalom habsburske monarhije.

Toliko o ovoj pjesmi koja osim povijesne, za mene, nema neku poetsku vrijednost. Nažalost je to slučaj sa većinom takozvanih rodoljubnih pjesama ovog, ali i drugih pjesnika.

Pogledajmo sad malo kako stoji stvar sa Sidranom, našim suvremenikom i slavnim stanovnikom Goražda. Pjesnik se prilično zabavio slučajem Princip. U zbirci « Sarajevski tabut » dvije su podugačke pjesme izričito na temu atentatora, a pjesnik mu je takodjer posvetio i pjesmu naslovljenu Ars Poetica. E, nije to mala stvar. Nažalost, Sidran piše Poetika, namjesto Poetica, ali nećemo sad biti pravopisne cjepidlake. Ne možemo još i zahtijevati da bude i stručnjak za finese latinskog jezika.

Nas sugradjanin poznati pjesnik puno je svojih pjesama posvetio članovima familije, kolegama-pjesnicima, mrtvim i živim. Potpuno normalna i široko rasprostranjena pojava. U prvi mah pomislila sam, logično, da bi i njegova Ars Poetika mogla biti posvećena nekom pjesniku zvanom Gavrilo. Prevarila sam se. Evo sljedeće indicije i skice dokaza :

Oči ludjaka u ponoć prepune su strašne svjetlosti, stoji u pjesmi Ars Poetika.

Lubanja puni se strašnom svjetlošću, stih je iz pjesme Gavrilo bunca, noć uoči Pucnja

Čudnovato ali i zanimljivo je takodjer da se negdje u sredini Ars Poetike pjesnik obraća Gavrilu nazivajući ga nježno andjeoski Gabrijel, smatrajući ga na neki način 'rajom' ! Pjesnikom ???

Mi, lirici smo, zgrčenih lica, pjesma mora biti

tačna po svemu, a precizna u izrazu rekosmo li tako, Gabrijel moj ?

Historijski izvori koji su poslužili kao osnova Sidranovih pjesama o sarajevskom atentatoru su izvještaj sa sudjenja Gavrilu Principa i knjiga Vladimira Dedijera, Sarajevo 1914. Naslov prve pjesme je Brauning 7,65. Vježba gadjanja. Drhti Gavrilova ruka. Ukratko, radi se o nekoj vrsti buncanja, grozničavog monologa naratora koji par sedmica prije atentata, u topčiderskoj šumi u blizini Beograda, vježba gadjanje iz pištolja, pucajući u borove.

U drugoj pjesmi, kronološki povezanom s prvom, naslovljenoj Gavrilo puca, noć uoči pucnja

narator nastavlja buncati, povjeravajući čitaocu svoju 'bolesnu žudnju' (sintagma « bolesna žudnja » dokumentarni je detalj izvučen iz izvještaja sa sudjenja GP). Dalje nas uvjerava da nakon što realizira svoju bolesnu žudnju, kad bude mrtav, onda će 'pucati od zdravlja' jer 'drukčije biće sve u stropoštanom svijetu'.

Bezbeli je tako i bilo.