PROLAZNOST BEHARA

Prolaznost i krhkost, ali i ljepotu i draz zivota perfektno simbolizira behar, narocito u istocnjackim kulturama. U francuskom jeziku ne postoji termin koji bi sto-posto odgovarao nasem pojmu ‘behar’. Prinudjena sam prevesti ga sa ‘floraison’ = ‘cvjetanje’,‘rascvjetavanje’, ‘rascvat’ ili ‘cvat’. Behar jeste naravno sve to, ali ima i dodatnu sveobuhvatnu odliku i preciznost koju spomenuti izrazi ne posjeduje. Na engleskom jeziku izraz za behar postoji, zvuci prekrasno, takodjer pocinje sa ‘b’. Radi se naravno o ‘blossom’.

Botanicki vrt, Pariz

E, sad dosta lingvistike i jezickih kerefeka ! U mom proslom pismu tema je bila snijeg, Sizif i njegove snjezne pustolovine, ali posto se snijeg brzo istopio, temperature porasle, stavljeno mi je na znanje bez suvisnog oklijevanja i prenemaganja, da sam bezbeli zakasnila, ‘fulala’ temu. Buduci je i behar kratkog, nazalost, prekratkog vijeka, iskreno se nadam da i ovaj put necu fulati temu.

Uprkos riziku, evo nekoliko opaski i razmisljanja na racun nastupajuceg proljeca, behara … i nasih predsjednickih izbora koji ce se odigrati krajem aprila (prvi krug) i pocetkom maja (druga runda).

Ono sto me osobno odusevljava, razvedruje, skoro vise nego behar, jer doticni je takodjer odgovorni, glavni vinovnik i uzrocnik za svakojake alergije, kihanje, kasljanje, gusenje, zacepljavanje noseva, natekle ocne kapke … da ne nabrajem dalje, buduci samo spominjanje svih ovih simptoma ima kao posljedicu njihovu iznenadnu pojavu i izazivanje (Apciha ! Atchoum! Apciha ! Atchoum !) Dakle, ono sto me stvarno, definitivno ocarava i veseli, jeste povratak svjetlosti, toplote i duljih dana.

Sto se tice ‘b…..’ na internetu, raznorazni tragaci, wikipedije, lovci i pretrazivaci daju raznolike definicije, opise, kao i obicno, fol-ozbiljne-smijesne-djelomicne-pristrasne, i    astronomske brojeve pogodaka … Sezdeset jedan million ‘b…..’ u dvajes’ nano sekundi ! Izvolite, pa sami probajte. Ostavljam vas da se ‘zabaljate’ na tu temu surfirajuci po Mrezi planetarne Zvijeri u cijim smo sapama i kandzama svi ali zadovoljni i dobrovoljne zrtve!

Izbori ? Zar vas izbori uistinu jos uvijek zabavljaju ? pisalo je na sicusnoj naljepnici neke anarhisticke udruge koju sam nedavno spotnula na ulazu u metro.

Takodjer, odnedavno, veliki broj ulica u Parizu su prekonoci dobile nove nazive, preinacene u :

Corsokak Nicolas Sarkozy

Predsjednik Francuske

2007-2012

A propos, na temu prekrstavanja i mode zamjena imena ulica, trgova, institucija na teritoriji gorazdanske opcine, uvijek me, dok prolazim pokraj nje, zaintrigira tabla sa natpisom ‘Ulica iransko setaliste’. Ona stoji na pocetku simpaticne Drinske promenade, odmah poslije slasticarne, banke, bivse diskoteke gdje sam ponekad s rajom isla ‘djuskati’.

Moj problem s tom tablom je cisto logicke prirode. Po mom skromnom misljenju, nemoguce je biti istovremeno i ulica i setaliste, ulica i corsokak, ulica i trg, ulica i avenija, ulica i bulevar. Ili se jedno … ili drugo !

Pokusavam uci u glavu i mentalni sklop onog koji je postavio oznaku ‘Ulica iransko setaliste’. Da li prema njemu izraz ‘ulica’ treba stajati na svim oznakama pa bilo o kojoj vrsti infrastrukture se radilo ? Ne, nije tako, tjesim se. Lijepo sam vidjela da se nekadasnji Donji most sad zove ‘Most zrtava Srebrenice’ a ne ‘Ulica Most zrtava Srebrenice’. Da li mozda urbanistickoj sluzbi iz Opcine zaduzenoj za imenovanje, nije zvucalo dovoljno zvanicno nazvati ‘iransko setaliste’ samo setalistem ? Da li je dodavanjem ‘ulice’ (dodvoravanjem ?) trebalo uljepsati, uozbiljiti previse  bezbrizno-svjetovno setaliste ? I na kraju, mali izazov je kako nazvati ovu, nazovimo je ‘stilskom’ figurom koja je djelomice besmislica, djelomice pleonazam, a u sebi nosi neko skriveno znacenje.

Novogodisnja2012

Ne tako daleko od razmedja Sedme ulice s Avenijom B, dvojica beskucnika istresli su  ogromnu crnu vrecu za smece punu rashodovanih igracaka. Uprkos kisi, zaustavili smo se privuceni kao magnetom prizorom ‘sretnih’ klosara, veselim bojama i obiljem igracki. Medju njima bilo je najvise dinosaurusa svih vrsta i velicina (cijeli Jurassic park u malom !), mnostvo autica, kamiona, vatrogasnih vozila, robota transformera, likova iz Diznijevih filmova, kauboja, Indijanaca, jako puno zivotinja, domacih, egzoticnih, playmobil figurica, pocev od mehanicara do astronauta. Cijeli prizor licio je na neku vrstu retrospektive nekoliko poglavlja americke filmske industrije. Jos nekoliko vreca, uredno svezanih, lezale su pokraj na vlaznom plocniku.

Klosar broj jedan slagao je na jednu hrpu aute i kamione. S vremena na vrijeme, izdvajao bi poneki od njih, provjeravao mu izbliza stanje karoserije, unutrasnjost, rad tockica – rulajuci ih po dlanu -  a kad bi mu se koji izuzetno dopao, ubacio bi ga, smijehureci se ispod tankih brkova, u vec nabubreli dzep svog ruksaka.

Klosar broj dva, iz napola otvorena vrece, izabirao je plasticne dinosauruse, razgledao ih sa svih strana, a onda slagao na hrpu ‘Dinosaurusi’. S vremena na vrijeme ubacio bi u ruksak one koji su mu se izuzetno dopali. Imao je  duge i tanke prste ukrasene prstenjem s krupnim ‘dragim’ kamenjem. Onaj sa meksikanskim brkovima podigao je uvis jedan od autica, nudeci nam ga velikodusno na dar.

‘U srcu ostao sam dijete, priznao je. Ljubitelj dinosaurusa pruzao nam je neke od svojih sticenika, prevelikih za njegov ruksak, ili mozda zato jer ih je vec imao u svojoj zbirci.

Ustrucavali smo se i snebivali. Niko od nas nije htio priznati da je ostao dijete u srcu.

Kad su shvatili da niti dinosaurusi ni autici nisu uspjeli steci nove vlasnike, jednostavno su rekli :‘Izvolite, posluzite se ! Rasporili su jos jednu vrecu za smece. Iz nje je potekla bujica novih pterodaktila, tiranosaurusa, robota, autica, kamiona, pokemona i bog te pita cega. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, nismo odoljeli, stali smo i mi razgledati izbliza neocekivano blago s igrackama.

‘Vidi ovaj, kako je dobar ! Imao sam isti ovakav auto kad sam bio mali ! Ja volim ovu kocku ! A vidi klikere ! Skroz novi.

Stali smo dijeliti i darivati jedno drugom igracke kao na nekoj bozicno-novogodisnjoj veceri.

Padala je sitna, dosadna kisa.  

Ne daj se Bosno !

Mom dajdzi Ahmedu Posvandzicu, sportskom novinaru

i dugogodisnjem suradniku ‘Glasa Gorazda’

Moj prijatelj Paul i ja imali smo srece jer je u sektoru C na istoku Stadiona Saint-Denis bilo relativno puno navijaca i navijacica za Bosnu i Hercegovinu. Plavokosa djevojka koja je stajala ispred nas, bacila je iskosa letimicni pogled u pravcu novopridoslih posjetilaca i nastavila mahati svojim plavo-zutim salom visoko podignutim iznad glave. Izgledalo je da smo uprkos tome sto smo ‘parlali’ francuski, ipak bili dobrodosli, mozda jer sam i ja imala slican sal, a Paul joj se zavodnicki smijeskao ispod stita svog kacketa sa izvezenim Vuckom. Sto se tice ostalih nasih navijaca, vecina je bila sa zastavama grb sa zvijezdama, a poneki i sa ljiljanima. Nosili su ih lezerno preko ledja kao ogrtace, a neki kao suknje ili konobarske kecelje. Svi nasi navijaci stajali su na nogama - od pocetka do kraja utakmice - za razliku od francuskih navijaca od kojih je vecina sjedila (‘Bas k’o da su u Operi’, veli mi Paul na uho).

Stadion koji moze primiti osamdeset hiljada posjetilaca bio je dupke pun. Medju njima bilo je oko osamnaest hiljada nasih navijaca, sto pristiglih iz domovine, sto ‘dijaspore’ iz okolnih europskih zemalja. Tokom nekoliko dana koji su prethodili mecu, plavo-zuti tsunami sirio se po Parizu, fotografirao nemilice ispred kljucnih turistickih znamenitosti i spomenika, vjezbao navijacke pjesme, parole, brojanice, usklike i povike. Na svakom koraku odjekivalo je od ‘Volim te Bosno ! ‘Volimo se, druzimo se, hej ! hej ! hej !’ ‘Ne daj se Bosno !’‘Ko ne skace nije s nama, hej, hej, hej !’

Prvo poluvrijeme, van svake sumnje, bilo je iskljucivo ‘nase’. Nadmasili smo   francuske igrace koji su ocigledno bili iznenadjeni kvalitetom igre BH reprezentacije. Kad je petnaestak minuta pred kraj prvog poluvremena Dzeko u visokom elegantnom luku, zabio Lorisu gol, nastala je prava ludnica. Cijeli stadion odjekivao je od usklika : ‘Volim te Bosno !’, ‘VOLIM TE BOSNO !’

Nakon predaha, saznali smo preko razglasa da je u BH timu promijenjen golman. To je bio pomalo nelogican potez jer je nas vratar bio besprijekoran tokom cijelog prvog poluvremena. Jest’ da nije imao bas puno posla, jer se igralo uglavnom na francuskoj strani igralista !   Francuski nogometasi koje je na pauzi trener  Laurent Blanc najvjerovatnije pravo dobro ‘iskefao’ zbog nedovoljne borbenosti i koncentracije, poceli su pokazivati zube u drugom poluvremenu. BH ekipa se uglavnom branila, ne uspjevajuci pronaci inspiraciju iz prvog poluvremena. Nas novi golman je ipak lijepo odbranio nekoliko francuskih gadjanja iz kornera. Neposredno poslije toga dogodio se kobni penal. Nakon izjednacenja nasi navijaci su odjednom usutjeli, skamenili se. Paul je povikao ‘Ma ovo je uzasno, sramno ! Francuski navijaci su naravno blistali od srece, mahali kao ludi zastavama, lupali nogama.

Dok smo izlazili sa stadiona zacula sam hvalisanje jednog francuskog navijaca koji je bio s nama u sektoru C. Bijesna i ljuta, rekla sam mu : ‘Ma sta se pusete, pa ukrali ste ovo, ono nije bio pravi jedanaesetarac ! (U stvari, kao i vecina gledalaca, nisam u onom casu bila sigurna u to.) On mi je spremno i drsko odvratio : « Kako mozete biti sigurni u to ? Prije nego sto sam mu uspjela odgovoriti i nastaviti nasu prepirku, Paul me povukao za rukav, govoreci mi da se smirim.  Osjecala sam se potistenom, razocaranom mada nisam bila potpuna sigurna da li se radilo o ispravnoj sudskoj odluci ili ne.

Na povratku, u vozu za Pariz (stadion se nalazi u sjevernom predgradju grada) sjedili smo skupa s dva BH navijaca. Otac i sin porijeklom iz Tuzle, rezignirano su se nam se smijesili. Paul ih je zapitao sta misle o penalu. Otac je izjavio da ce cim stigne u hotel, smjesta provjeriti jedanaesterac na snimku. Sin je podigao pogled sa svog mobitela, stao nesto pricati o narednim baraznim utakmicama. Njega ocigledno taj zlosretni penal nije vise ni zericu zanimao.

Bilo kako bilo, da se slican incident dogodio francuskim, engleskim, spanjolskim, talijanskim ili bilo kojim drugim europskim navijacima, njihove vlade bi prekinule diplomatske odnose, a njihove reakcije prema sudiji – bio on u pravu ili ne – ne bi ni u kom slucaju bile tako mlake i fatalisticke kao sto su bile reakcije nase publike i nasih igraca.  Oni bi njihovo negodovanje izrazili otvoreno, jasno, bucno i glasno.

Da se to dogodilo na ovoj utakmici, moguce je da bi za preostalo vrijeme meca sudija pokusao popraviti nepravdu presudjujuci koji slobodni udarac vise ekipi koju je ostetio. Sudije su takodjer od krvi i mesa, nadareni su emocijama, osjecaju griznju savjesti, zar ne ? Ali takodjer je mogao nekom nasom igracu dati crveni karton zbog brutalnog negodovanja i nepostivanja sudijskog autoriteta. 

Pa neka bi!

Povezano : Nogometni klub Azot 

PLAVA SERPA S BIJELIM TUFNAMA

Plava serpa s bijelim tufnama (skraceno PSBT), cini mi se praobrazac je svih serpi i lonaca diljem svijeta.  Vjerujem da u vecini kredenaca, plakara, visecih kuhinja i polica sjedi bar jedna od tih nezvanicnih kraljica sudja. Ovim mojim kratkim dopisom zelim joj odati zasluzene pocasti.

Safet Zec : Prozor

Prvo i prvo, voljela bih istaknuti da sam vlasnica dvije takve serpe. Jednu imam vec odavno ovdje u Parizu, a u jednom od gorazdanskih kineskih ducana prije nekoliko godina kupila sam njenu dvojnicu osrednje velicine. Izgledala mi je savrsena za ‘prokuhavanje’ mlijeka. Naime, kad sam u Vinaricima kupujem nekuhano, tek pomuzeno mlijeko koje po nekom propisu treba prokuhati. Ja to samo ponekad cinim, ali najcesce ga volim piti nekuhanog, jos mlakog, mada u njemu, tako se bar prica, moze biti nekakvih opasnih mikroba.

Jedna od izuzetnih osobina plavih serpi s bijelim tufnama  je to sto daju dojam da su unutra, a i s vana nekako uvijek bijelje i cistije od ostalih, bilo koje boje da su. Ne znam da li je u pitanju dvostruki kontrast izmedju plave (s vanjske strane serpe) i bijele (iznutra), skupa s vjestom geometrijskom igrom savrsenih bijelih krugova na cini se, beskonacnoj plavoj podlozi. Kad ljeti u sumrak promatrate nebo (tamnoplavo) s nekoliko paperjastih bijelih oblaka na njemu, imate slican dojam cistote, sjaja i beskraja.  Usudjujem se nadati se da prethodna poredba nije presmjela niti previse vjestacka.

Takodjer mogla bih se kladiti da vecina vlasnika ili vlasnica PSBT prokuhavaju, podgrijavaju mlijeko ili griju vodu iskljucivo u toj vrsti posuda[1], a posebice one familije koje imaju malu djecu. Izgleda nelogicno, nedolicno, potpuno neprikladno kuhati u PSBT bilo sta drugo ‘sareno’ - povrce, supe, gulase, a da i ne govorim o jelima tipa bosanski lonac, sataras i slicno. Ma koliko da poslije serpu trljas, peres i splahnjivas gubi se taj dojam izvorne cistote i bjeline.

Ali, poput svega zivog i nezivog na ovom svijetu i plave serpe s bijelim tufnama stare, gube sjaj, krhaju se, obijaju i na koncu postaju nepozeljne. U bogatijim dijelovima svijeta zavrsavaju neslavno na smecu. U siromasnijim dijelovima svijeta, kad ostare, zahrdjaju i probuse se, neke plave serpe s bijelim tufnama nastavljaju zivjeti. Vode drugi dio zivota, istina manje glamurozan, ali ipak ne tako los.  Pretvaraju se naime u jako zgodne lonce za cvijece.   Nekoliko njih mozete i dan-danas vidjeti u okvirima prozora starih kucica Donje  Mahale i na nekoliko slika Safeta Zeca, jednog od mojih najdrazijih slikara.

Na neki nacin ove posljednje su besmrtne.

 

---

[1] Vrijedilo bi napraviti anketu s dva pitanja : 1) Da li imate bar jednu plavu serpu s bijelim  tufnama ? 2) Da li u njoj prokuhavate mlijeko ? 

Poplave, pustolovine i 'naj' grad na svijetu

Drage moje Gorazdanke, dragi Gorazdani,

Dugo sam oklijevala sta izabrati za moj prvi napis u Gorazdanskom Listu.

Hubjeri, poplavljeni plastenici
(Foto : Adisa Hubjer)

 Citala sam vijesti i vidjela snimke o nedavnim poplavama, znam da ste zaglibljeni u blato, ilo i mulj, u  radove, prepravke, popravke, ciscenje.  Neki od vas su se morali preseliti kod familije, prijatelja, iz vlastitih kuca u zgrade.  Znam da su vam klackalice, ljuljaske, plastenike, sijena, sjenice, stale i kokosinjce odnijeli valovi, ali i to da su svi mostovi i cuprije izdrzali stihiju i navalu Drine.  Najvaznije od svega, nije bilo ljudskih zrtava !

Sto se mojih bretonskih prijatelja tice i mene tice, probat cemo pomoci. Upravo organiziramo nesto, o tome cu vam javiti kad bude sta konkretnog. 

Za Glas Gorazda dugo je pisao sportske izvjestaje i druge clanke Ahmed Posvandzic.

Mislila sam napisati nesto o Parku Princeva kao jednu vrstu hommage mom dragom dajdzi Ahmu. Dugujem jedno malo objasnjenje.  Stvarno volim sve sportove, ukljucujuci i one koji nam izgledaju ‘glupo’ tipa golf, kriket, bejzbol, ali sam vise nego alergicna na nogomet, posebno ovaj nas francuski gdje vlada lova i tzv. zvijezda-sistem. Tako ispade da ovog puta nece biti nista o Parku Princeva niti o ‘novom’ stadionu na Saint Denis. Ipak obecavam u sljedecim javljanjima i sportske prikaze, mozda o ragbiju, tenisu ili macevanju.

Moj drugi upit je bio da li vam nesto napisati o Parizu, ‘naj’ gradu na svijetu ?

Pravo da kazem, nemam volje biti turisticki vodic niti pjevati hvalospjeve Ajfelovom Tornju, Trijumfalnoj Kapiji, Montmartre-u ili Montparnasse-u ! Dovoljno je da utipkate te pojmove u Google i dobit cete hrpu informacija, fotografija, filmova, dojmova, reklama i  ponuda. Ako imate malo para dodjite u Pariz, snimajte i slikajte do mile volje, uzivo steknite vlastite utiske, prijatne i neprijatne, pa ih onda postavite na internet neka ih i drugi vide.

Bila sam takodjer u dilemi da li napisati nesto na temu ‘pustolovine’ ili ‘avanture’. Nedavno sam u jednoj knjizi Mese Selimovica procitala izjavu jednog njegovog lika : « Nema vece planine od kucnog praga. » To me potaklo na razmisljanje.  Da bi ljudsko bice odraslo, otkrilo svijet i spoznalo stvarnost cini se nekako normalnim (neophodnim ?) prekoraciti preko kucnog praga, napustiti dom u kojem si zivio kao dijete i tinejdzer, napustiti rodno mjesto, privremeno ili zauvijek, izaci iz lokalnog konteksta da bi razumio globalni, upoznao ostale i izgradio samog sebe. 

U starim narodnim pricama i bajkama, otac salje svoja tri sina u svijet da se nauce zivotu i obogate, u materijalnom, ali i u duhovnom smislu.  Kceri ostaju doma ispred sporeta, kuhaju, pletu, predu, tkaju cilime, krpe carape ili se pak uredjuju, cesljaju i sminkaju na najvisem spratu neke kule ocekujuci princa na bijelom konju.

Postoji i podebela knjiga ‘Putovanja duz i poprijeko moje sobe’. Emmanuel Kant, jedan od  najvecih njemackih i svjetskih filozofa nije nikad napustio svoj rodni grad Königsberg, a sigurna sam da vecina mudrih i sretnih tibetanskih lama nisu nikad prekoracili preko praga sale za meditaciju njihovog hrama negdje na vrhu neke litice  Anapurne ili Himalaja.

Izlet na tavan ili podrum djedove kuce na  selu moze se pretvoriti u pravu-pravcatu avanturu !

Vratimo se ipak Selimovicevom liku koji garant nije imao ni mrvicu pustolovnog duha.

Jer sta, u biti, znaci ‘pustolov’ ili ‘pustolovka’? Neko ko gonjen zeljom za promjenom, novinom, uzbudjenjem, slobodom napusta rutinu, konvencije, sigurnost, toplinu secije i maminog kauca, zaputi se u « lov » ciji je ishod po definiciji « pust » tj. nepostojeci ili isprazan ?

Pustolovina ili avantura prestaje to biti onog casa kad pocne organiziranje, planiranje dobitka, profita ili sicara. Pretvara se u projekat ili poduhvat. To ne znaci da poduhvat ne zahtijeva od svog inicijatora odvaznost, inventivnost, upornost. I onima koji poduzimaju poduhvate potreban je poviseni adrenalin, okus opasnosti, smisao za rizik.

Ljubavne pustolovine imaju posebne cari isto kao i neplanska putovanja po neutabanim stazama bez vodica, mapa, kreditne kartice, odredjenog cilja  i namjera. Smisao pustolovine razvija se tokom samog njenog odvijanja.

Spremni za nove avanture ?